Nihilism

Ovaj članak pokušava nemoguće. On pokušava objasniti, u malom obliku, sustav vjerovanja koji u svom srcu nije veoma složen, ali staze koje vode prema njemu iz naših trenutnih sustava vjerovanja su složene, te ispunjene zbunjenostima, bilo lingvističkim, ili konceptualnim, ili čak onim koje su orijentirani na slike. Nema nikakve šanse da uspije. Međutim, sve stvari moraju od nekud početi, te stoga, zbog samog rada na nečemu, dok nerad predstavlja stazu prema sigurnoj propasti, idemo hrabro naprijed kako bismo pokušali pružiti još jednu početnu točku za one koje zanima nihilizam.

Ono što nihilizam nije

Naposlijetku, zašto vjerovati u bilo što? - nihilizam, kao bilo koji drugi oblik organiziranog mišljenja, je vjerovanje. Možete biti poput tolikih petparačkih proroka, te proglasiti identificiranje sa mainstream političkim uvjerenjima, ili se možete smatrati "ciničnima" te reći da se ništa ne može poduzeti, stoga upalimo televizor, otvorimo pivo, te završimo s tim. Na ovaj način ste, barem, osobno izolirani - deklarirali ste manjak volje za borbom, te se možete osjećati zadovoljnim što ste ostali isti kakvi ste bili i prije. Mudriji promatrači bi rekli da ste u stisku vrlo složenog, ali u srcu običnog oblika kognitivne disonance; ukazujete na razliku između idealnosti i stvarnosti kao opravdanje za pasivnost.

Možete čak prigrliti i mlađi oblik nihilizma, što je manjak vjerovanja u bilo što, poznato kao fatalizam, ali je on zapravo razvijeni oblik ovoga iznad. A zar se ne osjećate blesavo vjerujući u već spremne političke identitete koji se nalaze oko nas, te se zaklinjući da su vaše ideje iste kao kod Michaela Moorea ili Rusha Limbaugha, koji su u stvari dvije različite verzije istog slasnog "samo potpiši ovdje i sve će biti OK" proizvoda? Možda nalazite zaklon u religiji, ali to je gotovo isto; umjesto da izaberete put, vi ga slijedite. Ovo ne implicira da su svi putovi pogrešni, te da biste trebali biti neka vrsta "pojedinca" koji će izumiti "jedinstvenu" formulu nepovezanih dijelova vjerovanja, te onda proglasiti da će sve biti u redu ako se bude slijedio taj nemogući, proturječni režim.

Ipak, ništa od ovoga nije zadovoljivo, jer, na kraju dana, niste nimalo bliži koherentnoj viziji onoga što bi promijenilo ono što vas muči. Naivno bi bilo reći da vas to ne smeta, također, jer je očito da je ovo društvo, kao što bi rekli poslovni ljudi, u "posmtrnom maršu": fundamentalno pogrešan pristup koji nije vidljiv u početku, te ga zato nadležni zahtijevaju, tako da bi ga mi radnici primijenili najbolje kako umijemo, znajući da će jednog dana sve otići kvragu, ali to neće biti naša krivnja jer je netko drugi bio nadležan. Naravno, nitko nije zaista "nadležan" ovdje, jer mi samo slijedimo masovne trendove i mišljenja koje su mediji i političke tvorevine širile toliko dugo da je nemoguće naći tko je zaista kriv, koga bismo mogli pogubiti da bismo dobili utjehu, te onda očistiti ruke i proglasiti problem riješenim jer smo se riješili krivca.

Nihilizam je drugačija vrsta vjerovanja jer je, nasuprot mnogim drugim vjerovanjima, kanal, a ne završna točka. Većina sustava vjerovanja izlože nizove statičnih ciljeva tvrdeći da će sve biti divno onoliko koliko može biti ako bismo ih ispunili; najopasniji su oni utopijski, koji obećavaju apsolutno skoro-savršenstvo koje ima malo veze sa stvarnošću. "Jednog dana ćemo ukinuti sve ratove" i "slobodna tržišta čine slobodne duše" obje padaju u ovu kategoriju. Vjerovati takvim propovjedima je isto kao da vjerujete da ako kupite pravu gitaru, moći ćete stvarati najbolju glazbu ikad, et cetera ad nauseaum. Nihilizam ne izražava utopijsko rješenje, te je zapravo protu-utopijski: zbog svoje prirode filozofskog gledišta, a ne masovnog trenda oko kojeg se očekuje da se okupite, on sebe definira kao način gledanja na svijet, uključujući i na takve masovne političke trendove. Nema konačnog rješenja, nema apsolutne Utopije, ima samo boljeg mentalnog alata za percepciju i analiziranje bilo kakvih situacija koje se pojavljuju. Za razliku od političkih okupljanja, to je apstrakcija najviše razine, te ona pod kojom sve ostale ideje stvaraju hijerarhiju koja procjenjuje stupnjeve logičnosti tih ideja.

Trendy kurve i okretni politički manipulatori će pokušati grupirati probleme pod bilo kojim uvjerenjem, uključujući i nihilizmom, misleći da takav popis čini da se proleteri lakše mogu odlučiti za poduzimanje slijedećeg koraka (do sada, povijest je pokazala da je ovo ili izravno laganje ili puste želje). Nije vjerojatno da bi se takva stvar mogla dogoditi. Nihilisti prihvaćaju "ekstremne" poglede jer su vidjeli iznad kognitivne disonance, te stoga nemaju teškoća analitički gledati na svijet. To nije ekstremnost zbog same ekstremnosti, što je gotovo uvijek filozofski uređaj za stvaranje nemogućih ciljeva, čime se, tvrdeći da rade na njima, uklanja odgovornost za rad na nečemu pragmatičnom. Jedan razlog za preziranje ekstremnih desničara, ljevičara i ekoloških zajednica je da je ovo njihov modus operandi: predložiti nešto ludo, onda optužiti svakog tko se ne slaže za izdaju, te nastaviti raditi sa stavom "Samo ja znam istinu, a vi ostali se pretvarate, stoga sam bolji od vas." Možemno li biti iskreni i označiti ovo kao defanzivnu egomaniju?

Nihilizmu ne trebaju opravdanja. On slijedi uzorke koji se nalaze u prirodi, što je evolucija: sukcesivno zamjenjivanje prethodnih oblika organizma ("red", "dizajn") s onim boljim. Ne postoji moralni imperativ za bilo kakvo djelovanje, nego samo onaj praktični, tj. da ako predloženi način djeluje bolje i u najmanjoj mjeri, taj način može biti uveden u status quo, što ga prisiljava na slijedeću razinu evolucije. Naravno, uvođenje bilo kakvih promjena uvodi nove moći i nove probleme, stoga se proces evolucije nastavlja ad infinitum, osim (kao što je slučaj sa Francuzima i Talijanima) ako je dostignuta evolucijska "luka", gdje se prilagodba uravnotežava u odgovarajućoj mjeri u nepromjenjivom okolišu. Ako je nešto, na primjer, ostatak palog carstva, nema se puno toga raditi osim živjeti dobro i ne brinuti se previše što se veličanstvenost povlači polako u pamćenje koje je toliko udaljeno da je postalo mistična legenda, a ne dio trenutne stvarnosti.

Pozadina

Jednom sam se raspravljao sa čovjekom koji je, kada sam predložio apstrakciju visoke razine, rekao: "Ali zar nije apstrakcija židovsko-kršćanska stvar, te je zato loša?" Upao je u istu zamku kao i mnogi na našim sveučilištima, gdje oni pretpostavljaju da nas jezik vodi u krivom smjeru, te stoga moramo dekonstruirati i "otići iznad" jezika, u osnovi stvarajući inkoherentnost. Razmotrite to na ovaj način: neke rečenice su istinite, a neke nisu. Neke apstrakcije imaju smisla, a neke nemaju. Kako možemo vidjeti razliku? Gledamo kako se svaka slaže sa stvarnošću, a pod tim mislimo proces kroz kojeg se stvara realnost, a ne njeni perzistentni objekti, te bi nam to trebalo biti osnovno polazište. Apstrakcija nekog bajkovitog svijeta gdje će nekakav dobronamjerni jednorog na nebu razlučiti dobro od lošeg, ispravno od pogrešnog, te nas dovesti do mjesta zvanog raj je apstrakcija koja ima malo veze sa svijetom u kojem živimo. To je solipsistička apstrakcija: ona se odnosi prema željama pojedinca, a ne uzima u obzir svijet u kojem svi pojedinci žive. (Nihilisti su dovoljno hrabri da prepoznaju očigledno: pojedinci imaju različite snage i inteligencije, te stoga ne može svatko percipirati ili shvatiti takvu apstrakciju, a oni koji ne mogu će izmisliti apstrakcije solipsističke prirode da bi kompenzirali - vidi "kognitivnu disonancu" iznad)

Ako uzmete vrlo apstraktno gledište na probleme stvarnog svijeta pri stvaranju svjesnog bića, ubrzo ćete vidjeti da bi glavna prijetnja takvom biću bile mogućnosti njegovog vlastitog uma. Naše prednosti su naše mane. Zbog toga što takvo biće može zamišljati i predviđati, te može stvoriti u svom umu djelomičnu repliku svijeta za pogađanje potencijalnog rezultata nekog djelovanja - "sunce i kiša uvijek dolaze u proljeću, a stvari ne rastu zimi, stoga ću saditi u proljeću, pretpostavljajući da je ovaj uzorak konzistentan" - također je podložno stvaranju netočnih pretpostavki kako svijet funkcionira, te/ili postajući emocionalno nestabilni, time stvarajući solipsističku verziju. "Kada štujemo bogove, zima prestaje, a proljeće dolazi" je takav primjer; onaj zavodljiviji je: "Ako ne naudim drugima, drugi neće nauditi meni" (recite to bandi pljačkaša ili Vandalima). Onaj još razvijeniji je korijen kognitivne disonance: "Mislit ću o tome kakve bi stvari trebale biti, te ću time biti zadovoljan jer ne vjerujem da mogu utjecati na realnost." Svaka od ovih grešaka je stvorena iz fundamentalne greške koja pretpostavlja da je ono što postoji u pojedinom ljudskom umu iznad stvarnosti kao cjeline, ili se može iskoristiti za kompenzaciju tendencija u cjelini. Mi umiremo, to je stvarno loše, hajdemo izumiti "raj" i vječni život. Zar ne bi bilo etičnije, iskrenije i iznad svega drugog, stvarnije da jednostavno priznamo da nemamo pojma što dolazi poslije smrti, ako išta i dolazi? (Dodajte ovom složenost svijeta kojeg poznajemo kroz protok vremena, što može uključivati više ili manje dimenzija u nekom drugom pogledu, te imate formulu za beskonačnu nedokazivu pretpostavku koja se uzima kao činjenica zbog toga što bi svi željeli vjerovati da ne umiremo; ovome odgovaram da ako smo svi besmrtni, to znači i da su i idioti koji na nas dnevno utječu također besmrtni, što nas može natjerati da ponovno razmislimo o mudrosti "vječnog života".)

Ljudi, bivajući visoko apstraktna bića, su skloni stvaranju apstrakcija koje imaju smisla samo u njihovom umu. Ovo su "besciljne" ili "ultra-diskretne" apstrakcije, u tome da je njihova jedina greška nemogućnost shvaćanja da je pojedinac dio većeg svijeta, koji ide dalje s njim ili bez njega. Ako se stablo sruši u šumi, a nema nikoga tko bi to posvjedočio, da li pritom stvara buku? Naravno da stvara, ali šuma da neće nazvati "bukom", a nitko je neće primijetiti ili razgovarati o njoj. Možemo nagađati o definicijama čitav dan, te tvrditi da zvuk postoji samo u ljudskom umu, ili da je on vanjski, ali ovo je način redefiniranja riječi, a ne fenomena kojeg opisuje. Možemo isto tako i nazvati napadajućeg grabežljivca tigrom, te onda biti šokirani ili iznenađeni kada skupina ljudi propusti reagirati na naše hitno upozorenje: "Leptir!" Slično ovome, možemo i smrt nazvati "vječnim životom" ako nas to tješi, ali to ne uzrokuje nikakvu promjenu samog fenomena, koji nam ostaje nepoznat. Misaona bića imaju veliku snagu, što je njihova imaginativna i analitička sposobnost, ali to je i njihova najveća mana: oni mogu stvarati "umjetne" misli koje nemaju veze sa svijetom koji ih okružuje, te se onda zavaravaju zbog onoga što bi željeli vjerovati, a ne što mogu znati inspekcijom našeg svijeta. Mnogo se raspravlja o znanstvenoj metodi - eksperiment temeljen na pretpostavci, promatranju, pretpostavci, ponavljanju - ali zar to nije isti proces kojeg koristimo u manje formalnoj obliku za otkrivanje našeg svijeta, od samog početka kad kao bebe grizemo različite predmete kako bismo provjerili njihovu čvrstoću, do naših zadnjih trenutaka na zemlji? U ovom smislu, otklanjanje grešaka kompjutorskog programa ili istraživanje novog kontinenta, ili uzimanje LSD-a je ista zadaća kao i znanstvena metoda. Mi promatramo svijet, stvaramo teorije o tome kako funkcionira, te onda provjeravamo te teorije. Naravno, teorije o smrti se ne mogu provjeriti, te ovo otvara ogromnu rupu za stvaranje temeljne teorije o bogu, ili "vječnom životu", te da bismo je podržali, izmišljamo mnoge druge iluzije tako da se čini poput realističnog, kompletnog sustava vjerovanja.

Ovaj čovjekov problem - razlikovanje unutarnjeg od vanjskog svijeta - nije jedinstven za ljude, ali pošto su oni jedina bića sa "višom" logičkom funkcijom na zemlji, oni su naš jedini primjer. Ovo je uvećano kao problem kada se pojavi pitanje o civilizaciji, jer po prvi put, grupe se mora podučiti u organiziranju principa koje ne mogu izravno iskusiti, npr. "ti uzgajaj pšenicu, on će praviti kruh, a onaj drugi će je distributirati na veliko." Gdje pojedinci griješe pretpostavljajući unutarnji svijet stvarnijim od vanjskog, civilizacije griješe pronalazeći popularne pretpostavke koje postaju zakonima jer ljudi djeluju u skladu s njima; čitave civilizacije su propale slijedeći pravila koja su ih, teoretski, vodila u život poslije smrti, ali su poričući stvarnost uzrokovali propast usjeva, dolazak uljeza, dopustili propadanje unutarnje discipline koja je učinila ljude nedjelotvornima. Ne moraju svi biti obmanjeni, ali ako se dostigne dovoljan broj, budućnost civilizacije postaje posmrtni marš. Ako želite radnu teoriju nihilizma iz političko-filozofske perspektive, ona je afirmacija strukture i procesa stvarnosti, u snažnom kontrastu sa pojavljivanjem objekata i navodno stvarnim percepcijama koje se pretvore u izmišljotine naših unutarnjih umova, te koje nemaju nikakve veze sa vanjskom stvarnošću. Nihilizam je suočavanje s činjenicama: bilo da ćemo doći ili ne do vječnog života, mi se moramo brinuti o usjevima, tjerati uljeze i održavatiunutarnju disciplinu visokom, ili ćemo propasti kao funkcionalni entitet. "Struktura" u ovom kontekstu bi bila razumijevanje funkcionalnosti našeg svijeta, što uključuje da ljudi trebaju hranu i da trebaju racionalne principe, ili će nas uljezi, bolesti i unutarnja neposlušnost osuditi sve na propast.

Trenutno je naše društvo linearna konstrukcija suprotnosti koje ne postoje u prirodi, nego su samo perceptivne ljudskom umu: dobro/zlo, zarada/gubitak, popularnost/nepopularnost. Najbolji proizvod nije nužno i potrebni proizvod (iPod), niti najbolji proizvod (SUV), pa čak ni dobra ideja (cigarete), ali je popularno, a sav taj novac odlazi natrag proizvođaču, stoga je to Dobro, prema našem leksikonu. Slično ovome, mi biramo svoje vođe zbog njihove popularnosti kod većine ljudi, te stoga naši vođe postaju oni koji daju najviša obećanja, te nađu način da ih izbjegnu; pošto većina ljudi koja se oslanja na takve principe nisu geniji, oni brzo zaboravljaju, te vedro nastavljaju sa svojim životima, pretpostavljajući da pošto su obećanja data, a izbori su dobiveni, ona će se i ostvariti, te će sve odsada biti super. Neki bi rekli da u prirodi postoje zarada i gubitak, ali brzo istraživanje pokazuje da je ovo neistina, u prirodi postoje uspjeh i neuspjeh, što nema nikakve veze sa popularnošću, inače bi sve životinje bile besmrtne. Također bi netko mogao tvrditi da postoji dobro (heteroseksualni odnos) i zlo (analni odnos) u prirodi, ali kad netko vidi funkcije analnog odnosa u prirodi (među majmunima, udovoljavalje uljezima) onda je jasno da takve osude "ne postoje", osim u našem umu. U našem umu...pa to nije logični test, sudeći prema bilo kojoj znanstvenoj metodi ili nekoj drugoj. To su puste želje, u običnom rječniku.

Ono što najviše uznemiruje kod ovog gledišta, što neizbježno postaje popularno u kasnijim periodima civilizacije, je nametanje singularnog standarda i faktora forme na svaku osobu i njene želje, ambicije, potrebe - također i na ono što ta osoba treba da ostane živa i da dobro živi, te količinu koja je često potpuno različita od one za koju ljudi misle da im je potrebna (ljudi, poput laboratorijskih štakora, često odabiru kratkotrajne ugodnosti nasuprot dugoročne korisnosti, te stoga piju umjesto da ulože svoj novac u buduće povrate, itd.) U takvom načinu mišljenja, svi smo oblikom obilježeni od birokratskog, mehaničkog ili društvenog aparata, sudeći prema onome što je popularno, te stoga vidimo prijeklo ovog načina mišljenja: ono odabire ono što većina ljudi želi vjerovati, umjesto onoga što je stvarno. Civilizacije odlaze u senilnost stvorenu djelovanjem u skladu sa unutarnjim pretpostavkama kroz ovaj mehanizam, te se naposlijetku sukobljava sa hladnom, oštrom stvarnošću, bilo da se radi o nadirućim Vandalima, propasti usjeva, ili unutarnjem neskladu. Dok taj cilj može biti još jako daleko, trenutni problem življenja u takvom društvu, i u najnižoj i najvišoj razini naše percepcije, je uznemirujući. Ne samo da se iluzija uzima kao stvarnost, nego je ta iluzija stvorena od popularnih ideja, te su zato (jer većina ljudi nije pametna) suprotne i mudrosti i stvarnosti. U kasnijoj civilizaciji svi služimo hirovima popularnosti i iluzijama gomile, čekajući taj dan kade će sve otići kvragu te kada budemo prisiljeni priznati našu ovisnost o iluziji.

Ono što bi nihilizam mogao biti

Razrjeđivači razlažu materiju na njene komponente. Nihilizam bi se mogao smatrati mentalnim razrjeđivačem koji razdvaja iluziju od realistične percepcije pojedinca, te svijeta kao tekućeg, udruženog, unutarnje ovisnog procesa. Kada netko vidi svijet samo kroz pojave, te nema nikakvog znanja o strukturi, iluzija i dobra ideja izgledaju slično: smrt i "vječni život" su samo suprotni ekstremi, a ne logički rezultati radikalno drugačijih procesa. Stabljika je zelena stvar koja se pojavljuje u šumama, te ponekad u vrtovima nekome tko boravi u iluziji; stabljika je, nekome tko razmatra dizajn i strukturu, biljka određenog oblika, genetske pozadine i mjesta u ekosustavu koja se pojavljuje u odgovarajućim uvjetima - sunčeva svjetlost, tlo, voda, okolne biljke i životinje, koja postoji i služi određenoj svrsi svojim obrađivanjem sunčeve svjetlosti u vodu i kisik, jačajući tlo svojim korijenjem, te pružajući stanište i hranu ostalim biljkama i životinjama. Dok se nekome tko živi u iluziji ljudska društva mjere po tome koliko malo škode retardiranima, slabima i ludima, nekome koji stoji čvrsto u realnosti, jedina mjera društva je dugoročno preživljavanje - bilo da ubijaju retardirane, ili da ih drže u kavezima je potpuno nebitno za taj krajnji cilj (iako je trošenje resursa na neproduktivne dio onoga što određuje uspjeh ili neuspjeh). Možda možemo živjeti u vlastitim mentalnim svjetovima, ali svijet oko nas ide dalje, te je naša interakcija s njim jedino određenje uspjeha ili neuspjeha; sve ostalo je kognitivna disonanca.

(Veliki i praktični primjer za mlade ljude je posebno razlika između kvalitete glazbe i hypea/prezentacije. Mnogi umjetnici će biti predstavljeni kao "novi", "jedinstveni", ili čak "brutalni", ali ovo nema utjecaja na temeljnu kvalitetu glazbe. Slično tome, također nema ni produkcija; ako je glazba dobro komponirana, te su harmonije, melodije, ritmovi i strukture dobro iskorišteni, to bi trebala biti izvrsna glazba odsvirana ili na jednoj akustičnoj gitari ili na klavijaturama, ili prezentirana od strane benda kao sirovo-producirani privijenac iz njihog samo-financirajućeg izdavača. Stvar koja "zvuči dobro" je često nevažna, ali ima izvrsnu produkciju i zagonetnu naslovnicu, ali tijekom vremena nije nagrađujuča poput umjetnosti, koja stvara poeziju koja nadahnjuje i prosvjetljava. Možda se čak neće oduprijeti oštroj glazbenoj kritičnosti, kada se pokaže da je, iza flauta i sirena i cvilećih gitara i vrištećih diva, ta pjesma u osnovi varijacija poznatog zamornog oblika balade ili bluesa. Hype i produkcija su izvrsni načini mamljenja ljudi da kupe bezvrijedni proizvod, tj. ponavljanje prošlih uspjeha, dok istovremeno postižu da se ljudi uvjeravaju da su pronašli nešto novo i prosvjetljujuće. Ako ste nihilist, vi gledate iza onoga što "zvuči dobro" ili što se čini ispravno, ili što vam se sviđa omot, ili što vas čini kao dijelom neke revolucije u ponašanju, te analizirate glazbu: ako se dovoljno ne ističe od standardnih uzoraka da bi izrazila nešto što nije "novo" ili "jedinstveno" nego da je partikularno tim svojim idejama i demonstrativno od tih ideja, to je hype, a ne stvarnost. To je "umjetnost", a ne umjetnost. Možemo se i ovdje igrati riječima, ali ako cijenite svoje vrijeme, a niste potpuno glupi, vidjet ćete zašto je važno pronaći pravu umjetnost).

Drugi način gledanja na nihilizam je transcendencija onog što u modernom Zapadu zovemo "ego". Egomanija se pojavljuje kroz kognitivnu disonancu kada izmišljamo svoju stvarnost jer nam se ona prava ne sviđa; u ovom trenutku je možemo izmisliti i prepoznati kao nestvarnu, ali simbolično evokativnu, nešto što zovemo fantazijom, ili je možemo izmisliti i tvrditi da je ili viša stvarnost od stvarnog svijeta, ili stvarnost koja zamjenjuje postojanje. Egomanija je prihvaćanje da su naši unutarnji svjetovi stvarniji od vanjskog svijeta, što je paradoksalno jer zadnje ukjučuje prvo (mi smo precizno predstavljeni u vanjskom svijetu, ali nema sigurnosti da je on precizno predstavljen u našem unutarnjem svijetu). Kada mislimo egoistično, poput većine ljudi na Zapadu, mi vidimo svijet koji je ograničen našim percepcijama i željama, te ignoriramo kontinuitet između sebe i vanjskog svijeta; mi također mislimo u obliku nas samih, što znači da vidimo sve odluke, etičke ili neke druge, kao ograničene za pojedince. Ovo nas odvaja od holističke moralnosti po kojoj bismo, na primjer, mogli vidjeti naš okoliš kao produžetak nas samih, i kao roditeljski i kao proces od kojeg ovisimo; odvaja nas od razmatranja nepopularnih odluka koje su ipak ispravne, kada razmislimo o smjeru u kojem se kreće naša civilizacija. Naša moderna koncepcija stvarnosti je ona koja regulira pravima, preživljavanjem i tretiranjem pojedinaca, ali nema kapacitet holističke moralnosti koja vidi pojedince, okoliš i civilizaciju kao međusobno ovisne entitete, te stoga svoje odluke temelji na onom što je najbolje za to konvergirajuće središte.

Ovo nas dovodi do srži filozofske dileme Zapada. Odvajanje tijela i uma stvara dualnost u kojoj vidimo misli i vanjsku stvarnost kao diskretne, izolirane entitete. Jedan je ili idealizam, ili realizam, u ovom pogledu, te se oni nikad neće susresti. Iz nihilističke perspektive, idealizam objašnjava realizam, gdje stvarnost nije samo tjelesno pojavljivanje, nego struktura i proces; "dizajn", čak i ako odlučimo da nema "Stvaratelja" (a da li je to bitno u našim svakodnevnim životima?). Ovo pretvaranje je postignuto uzimanjem idealizma, ili "filozofske doktrine u kojoj je stvarnost ili umno povezana ili umno koordinirana - gdje stvarni objekti koji čine "vanjski svijet" nisu neovisni od kognitivnih umova, nego postoje samo u nekoj vezi s mentalnim operacijama" (Cambridge Ensyclopedia of Philosophy, drugo izdanje) do njegovog ekstrema, što uključuje pretpostavku da vanjski svijet i misli funkcioniraju pod jednim mehanizmom; u ovom kontekstu, svijet djeluje kao ideja, a ono što je važno u svijetu nije tjelesnost ili pojava, nego ideja - dizajn, koncept, struktura i proces. Spajanje ove supozicije je produžetak realizma, ili vjerovanja u preeminentnost vanjske stvarnosti koja se hiper-produžuje do proučavanja kako stvarnost funkcionira, a odatle se usmjerava na njegove apstraktne karakteristike. Analizirati stvarnost znači vidjeti da funkcionira kao misao, analizirati misao znači vidjeti da svijet funkcionira mnogo poput misli, te stoga, to stavljanje misli u oblik je superiorni način mišljenja.

Nihilizam je udruživanje ova dva ekstrema kroz fokus praktičnog proučavanja stvarnosti, te odbacivanje pretkoncepcija nastalih zbog antrocentričkih gledanja na svijet, koje je uvijek ograničeno na tjelesnost pojedinca i predmeta onako kako se pojavljuju ljudima. To nije pokušaj stvaranja obveze ili ideala, u sebi i od sebe, nego reduciranje stvari do njenih najjednostavnijih, najstvarnijih dijelova kako bi se mogli stvoriti viši ideali, slično kao što stvaranje novih civilizacija proizvodi kolektivni fokus na stvaranje nečeg boljeg od prethodnih civilizacija. F.W. Nietzsche je pisao o potrebitosti "odlaženja ispod" u modernosti, a jedno tmačenje ovog je da se ne mogu stvarati "viši" ideali kada su naše koncepcije višeg/nižeg linearne i predodređene; potrebno je otkloniti sve vrijednosti, te provesti "prevrjednovanje svih vrijednosti", usmjeravajući se samo na one koje izdrže test njegovog "filozofskog čekića", slično kao što čekićem ispitujemo zid tražeći šupljine. Nihilizam predstavlja odlaženje ispod u obliku otklanjanja svih vrijednosti, te konstrukciji vrijednosti temeljenih na stvarnosti umjesto na potencijalno unutarnjim apstrakcijama. U nihilističkom gledanju na svijet, ništa je jednako važno kao i nešto, te jedino ništavilo može kao noćni grabežljivac odnijeti nešto što je nadživjelo svoju korisnost. Nihilizam je mentalna disciplina koja pojašnjava gledište podučavajući um da razumije strukturu stvarnosti, te da isključi sve što, bez obzira na oblik u kojem se pojavljuje, nije u skladu s tim razumijevanjem.

S obzirom na ovo, moguće je da nihilisti svjedoče o civilizaciji onakvom kakva zaista jest: vječni proces rađanja, rasta, te starenja nastalog zbog opsesije samim sobom, što ubrzano vodi do udaljavanja od stvarnosti, te stoga dolazi nebitnost i smrt. Otkloniti sve pretkoncepcije vrijednosti znači ponovno stvaranje vrijednosti koja ima veze sa stvarima koje postoje i trenutno i vječno, s tim da se kroz povijest osnovna pravila civilizacije nisu promijenila; ili postoji sustav organizacije koji ima smisla, ili postoji iluzija i propadanje. Civilizacija počinje kao zdrava i mlada, ujedinjena bilo kojim idealima koji su uzrokovali ujedinjenje svojih članova na prvom mjestu s namjerom da stvore nešto novo; kada nadolazeće generacije uzmu ovo zdravo za gotovo, oni odlutaju u iluzorne ideje, gdje tada "viši ideali" ne mogu nadići iluziju, jer netko ne može postati "viši" od interesa samog pojedinca. Ta osoba mora umjesto toga ići ispod, do stanja prije stvaranja civilizacije, da bi re-dizajnirala njene ideale.

Što nihilizam čini za vas

Ako živite u vremenu u kojemu su iluzije viđene kao stvarnost, a stvarnost je nepoznati kontinent, nihilizam vam na osobnom polju može uštedjeti vrijeme otklanjajući iluziju, te ostavljajući samo ono što je iskreno važno vašem životu i egzistencijalnoj sreći. Jednostavniju verziju ovoga mnogi prolaze u korporativnoj Americi koji, nalazeći postizanje uspjeha relativno jednostavnim, počinju željeti manje vremena provedenog u uredu, a više vremena provedenog na one stvari koje su oduvijek ljudski željene: obitelj, prijatelje, lokalnu zajednicu, te povećavanje mudrosti i ravnoteže u samom sebi. Iluzija je da je novac važniji od svega drugog, stvarnost je da ćete, ako ga imate dovoljno, moći ostvariti stvari koje su u životu dugoročno važnije (zamislite da gledate sebe na svojoj samrtnoj postelji) od novca, to je ne samo dovoljno, nego i superiorno šupljem postojanju, gdje život dolazi iza posla i plaće.

Nadalje, nihilizam otklanja strahove pomoću iluzije. Ako netko vjeruje javnoj retorici, trebao bi se stalno skrivati ispod kreveta kao da se skriva od čitave skupine strahova poput javnog ismijavanja, globalnog zatopljenja, nuklearnog rata, Božjeg gnjeva, fašizma, sodomije, narkomana, hakera, sotonista. Ovi ogromni apokaliptični strahovi djeluju većim dijelom kao distrakcije, držeći naš um podalje od praznine modernog života i neizbježnosti suočavanja našeg društva s posljedicama svojih bezumnih radnji. Ono što je važno nisu strahovi, nego prave prijetnje, te ono najvažnije kako ih riješiti. Slično ljudima koji se skrivaju iza cinizma, većina modernista se usmjeravaju na "podizanje svijeti" o problemu, te rijetko bilo što čine da se praktično suoče s njima. Ovo stvara kulturu straha, gdje se u ime neodređenih strahova, ili balkaniziranog međusobnog sukobljavanja političkih i etničkih skupina, ne dolazi do onog što je važno: mi možemo popraviti našu civilizaciju, ali ćemo to morati učiniti na temeljnijoj razini nego što nam to može pružiti politika, ekonomija ili društvena popularnost.

Nihilizam pomaže mnogima u življenju boljeg života. Kada odstranimo beznačajno smeće koje dolazi iz televizije ili ostalih neurotičnih ljudi, možemo vidjeti da su naše stvarne potrebe jednostavno i lako zadovoljene. Pomoću ovoga, možemo vidjeti kako veći, ostavljeni problemi - dosada modernog društva, zagađenje hranidbenog okoliša, propadanje kulture i naslijeđa, naš gubitak mudrosti kao civilizacije - mogu biti važni ne samo krhkom pojedincu, nego i za buduće generacije; nihilizam dovodi ljude do holističkom moralnog mišljenja.

(Ako ovo želite u dosadnim, svakodnevnim frazama, nihilizam je odstranjivač sranja. Ako vam netko nešto kaže, gledajte na to s očima udaljenim iz svakodnevnog života, od onoga što ljudi mogu misliti, te onog što je profitabilno; gledajte prema onome što je stvarno, te onda otkrijte koje ideje održavaju vaš status. Volite biti živi, zar ne? Ako ne, onda razmislite o samoubojstvu. Ako volite život, onda vjerujete u život, te ćete činiti ono što napreduje sam život. Smeće nije život. Iluzija u religioznom političkom, ili društvenom obliku je jedan dio ovoga; drugi su prehvaljeni garažni bendovi, ili prodani komercijalni rock, ili trendy knjige koje vam ne poručuju ništa važno. Bolje je sjediti u tišini i razmišljati o svemiru, nego puniti svoju glavu smećem. Trebaju li vam tupi filmovi i besciljne TV emisije, te zabavne komercijalne poruke? Jesu li vam potrebni sportski automobili? Da li će vam posjedovanje još jednog DVD-a, kompjutorske igrice ili CD-a ipak- ne-tako-sjajnog-rocka pomoći? Kada razgrnete ove zastore, istina je pred vama, ogoljena kao sadržaj vašeg ručka na kraju vilice - isprike Williamu S. Burroughsu.)

Doktrina paralelizma

Sada ćemo napraviti veliki skok. Kao što je već rečeno, ovo je uvodni tekst, točka pristupa filozofskom sustavu, a ne cjelokupno objašnjenje. Kada prihvatite da postoji struktura iza stvarnosti koja djeluje metodom misli, te kada promatrate prirodno okruženje te vidite koliko je ovo konzistentno, onda ćete biti spremni misliti u paraleli. Jednostavno rečeno, paralelno mišljenje je konačno odbacivanje linearnosti i binarne moralnosti modernog društva. Ako bismo konstruirali dobro i loše, oni bi bili specifični za datu situaciju. Neki će ovo osuditi kao "situacijsku moralnost", ali holistička moralnost je oblik mišljenja koje je nabolje primijeniti na specifičnosti; naposlijetku, različita pravila vrijede za vuka i ovcu, te različiti standardi vrijede za ponašanje vodoinstalatera, računalnih programera i političkih vođa. Neki će vidjeti ovo kao relativizam, ali pod analizom je vidljivo da je relativizam jedan standard moralnosti primjenjen sa oprostom na prednosti kod određenih situacija ili iskustava pojedinca; moralnost paralelnog mišljenja tvrdi da nema standarda osim same stvarnosti, te da mnoge različite vrste stvari koje djeluju paralelno ovo stvaraju.

Jedno područje na kojem se ovo može vidjeti je homoseksualnost. Za većinu heteroseksualaca, homoseksualno ponašanje u susjedstvu ili drugim područjima pred prisustvom djece je negativno; oni bi radije odgajali svoju djecu prema heteroseksualnim uzorima, i takvim primjerima ponašanja. Međutim, homoseksualnost postoji, te najbolja istraživanja impliciraju da je ono u većini slučajeva urođeno; očigledno, neki su skloni homoseksualnosti isto kao što mnogi heteroseksualci izražavaju nastrano seksualno ponašanje, zbog seksualnog zlostavljanja ili odgajanja u mladosti (stoga dolazi do potrebe za normalne, heteroseksualne uzore; većina heteroseksualaca također ne žele promiskuitet, spolne bolesti, BDSM, itd. oko njihove djece, čak i u isključivo heteroseksualnom kontekstu.) Što onda činiti sa homoseksualcima, kojima odgajanje u heteroseksualnoj sredini može biti opresivno, i sa heteroseksualcima, kojima homoseksualno ponašanje oko njih može također biti opresivno i štetno? Mislimo paralelno: neke zajednice će se izjasniti kao heteroseksualne, a neke kao homoseksualne, a kada se susretnu na neutralnom tlu, vjerojatno nijedna strana neće nametati svoju moralnost kao dominantnu, prekršiti strogi kodeks. Moralnost je, naposlijetku, nešto za što ne možemo dokazati da postoji, nego nešto što izvlačimo iz prirodne strukture kako bismo uspostavili civilizaciju u onom obliku kojeg želimo. Neke civilizacije će promicati promiskuitetnost i koprofagiju, ali samim time će propustiti neke prilike koje se pružaju civilizacijama sa discipliranijim moralnim kodeksom. Obrnuto je također istinito. Ne postoji jedan zakon za vola i gavrana, u suprotnom bi to bila tiranija.

Drugo područje u kojem se ovo može primijeniti su rekreacijske supstance, što je moderni naziv za droge koje mijenjaju percepciju. Neke zajednice će zabraniti aklohol i cigarete; neke će prihvatiti LSD, marihuanu i gljive ili će možda čak i otići dalje. Vjerojatno ove dvije zajednice nikad neće naći zajedničko tlo, osim kada se pitanje o korištenju droge ne pojavi (Wal-Mart?) Vidimo eksperimente sa legalizacijom droge, poput British Columbie, ili Amsterdama, ili Christianije u Danskoj, vidimo umjetnu utrku za zlatom prema hedonizmu uzrokovanu činjenicom da, u čitavom svijetu postoji nekoliko relativno sigurnih mjesta za uzimanje droge. Ako bi se dogodilo da na svakom kontinentu postoje mjesta gdje bi zakoni u vezi ovoga bili blagi, vjerojatno bi oni koji traže drogu otišli tamo, te je dobili za djelić utroška ilegalnog korištenja. Ovo ne bi samo smanjilo kriminal, nego bi i udaljilo drogu od normalnih (homoseksualnih ili heteroseksualnih) predgrađa gdje su takve stvari nepoželjne kao nenamjerni uzori za djecu, a trošak korištenja droge - uključujući, budimo iskreni, povećanu lijenost i potrošnju pizze - se smatra uludo potrošenim, koji bi inače mogao biti uložen u poboljšanje ostalih dijelova zajednice. Ne postoji jedno pravilo. Ne možemo dokazati sa su droge "dobre", ili loše, ali možemo vidjeti kako bi u nekim mjestima pomogle, a u nekim odnemogle. Da li Hindu zajednice, gdje je marihuana smatrana svetim sakramentom, imaju povećani kriminal ili potrošnju pizza? Da li bi Amsterdam imao toliko problema da nije svjetsko središte "marihuana" turizma?

Najkontroverznije područje gdje bi se ovo moglo primijeniti je oduzimanje ljudskog života, te porobljavanja drugih. Neke zajednice, poput zajednica stvorenih od onih koji žive u skladu s doktrinama black metal glazbe, ne bi imale nikakve zabrane na časna ubojstva, smrti u borbi, ili čak u brutalnom otklanjanju nezahvalnika. U njihovom gledištu, iskrena borba daje onoga tko je preživio ("pobjednik") i onoga tko je osuđen kao manje sposoban, mrtav ("gubitnik"). Većina društava smatraju ovaj koncept kažnjivim, te ga nikad ne bi dopustili, stoga ima smisla imati zajednice gdje su borba na smrt, dueli i ostala časna nasilja, viđeni kao načini odabiranja najsposobnijih građana. Dalje, u mnogim zajednicama, bilo bi dobro djelovati prema starim teksaškim standardima, "Suče, trebalo mu je ubojstvo", gdje bi nasilnici, kradljivci stoke, idioti i ostali nepoželjnici mogli biti odstranjeni s neizgovorenim pristankom zajednice. Dok bi mnoge zajednice radije imale složene i skupe zakonske sustave, u nekim područjima, ako bi osoba bila poznata kao zlostavljač djece, varalica ili lopov, bilo bi jeftinije i lakše progledati kroz prste dok bi mjesni čovjek izazvao tu osobu na borbu, te je pokušao ubiti. Cormac McCarthy opisuje takva mjesta u svojoj knjizi "Krvavi meridijan", te su ona također opisana u Burroughsovom "Golom ručku": područja gdje ne postoji zakon osim zakona snage, te su kao rezultat toga svi građani spremni na borbu, te procesom evolucije, tijekom generacija postaju sve bolji u tome. Da li su svi ljudi ratnici? Očito nisu. Da li bi sve zajednice ovo tolerirale? Ne. Ali isto toliko koliko trebamo vodoinstalatere i računalne programere, trebamo i ratnike, te ako se pojavi neka velika prijetnja, vjerojatno bi ljudi ovih ratobornih zajednica bili cijenjeni kao vrijedni suborci.

Još jedno područje gdje lokalizacija - najbolja misao ljevičarskog pogleda na stvari je naglasila ovu teoriju pod tim pojmom - postaje preeminentna je ona rasna. Čak i spominjanje rase, ili toga da postoje fizičke razlike između rasa, je trenutno tabu u Zapadu, te će vam to donijeti otkaz, otklanjanje iz ureda, tjeranje iz volonterskih kapaciteta, stavljanje na crnu listu u industriji, te razapinjanje u medijima. Povijest nam govori da su se ljudske rase razvijale u različitim klimama i pod različitim pritiscima, stoga imaju različite sposobnosti. Ne možemo objektivno "dokazati" da je bilo čija kolekcija sposobnosti superiornija od druge. Zajednice su ujedninjene zajedničkim vjerovanjem, te će se neke zajednice opredjeliti za ujedinjavanje kulture, jezika i naslijeđa. Neke zajednice će poželjeti kozmopolitizam, zajednice pomiješanih rasa kao New York. Druge će odlučiti da budu etnocentrične, da očuvaju svoje etničko-kulturalno naslijeđe kao potrebno za svoju budućnost; ovo očuvava njihovu jedinstvenost, te je jedini realistični temelj za istinsku raznolikost. Bez ove povezanosti, imate Disneyevski stil lažnih zajednica koje dobro gledaju na naslijeđe, ali su u stvari proizvodi modernog vremena. Neka uvijek bude Finaca, Zulua, Nijemaca, Baska, Cherokeeja, Asteka, Norvežana, pa čak i Iraca - ovo je raznolikost, ovo je multikultura; ovo su sve dobre stvari koje utjecaji drugih kultura mogu pružiti. Ovo je jedini zreli stav prema rasi, umjesto da se nastoji proizvesti, kao što nastoji Busheva administracija, jedan globalni standard liberalno miješane etničke demokracije koja u osnovi uništava kulture i zamjenjuje ih prodajnim centrima i televizijom. Rasni tabu je lansiran od onih koji nemaju jasno kulturno naslijeđe, te se žele osvetiti onima koji imaju, slično kao što se u srednjim školama oni koji imaju nisko samopoštovanje žele sukob i sa štreberima i sa vođama razreda.

Ipak, jedno drugo područje gdje nas lokalizacija spašava od trenutnog jadnog stanja civilizacije je ona koja se zove inteligencija. Nihilist nema koristi od društvenih pretvaranja koje kaže da smo svi jednaki, neki su pogodni da budu vođe zbog svoje prirodne inteligencije, te nema tog obrazovanja ili vladinih programa koje mogu stvoriti nekog drugog sposobnog za tu poziciju. Neki preferiraju da povežu ovo s rasom, ali nihilist također nema koristi od ovoga: čak i u onome što George Santayana zove "favoriziranim rasama" postoje mnogi potpuno glupi ljudi, posebno oni s najgorim oblikom gluposti, koja je kombinacija kukavičluka i loših liderskih sposobnosti. Malo ljudi smeta glupa osoba koja je skromna i koja dobro izvršava naredbe, ali glupi ljudi koji žele promjenu koja pogoduje glupim ljudima brzo uništavaju svaku civilizaciju. Neki lokaliteti se mogu opredjeliti za primanje svakoga bez obzira na inteligenciju ili osobnost, ali će drugi željeti da prihvate samo one s proporcionalnom mentalnom razinom s kojom bi bili najbolji od njihove populacije, te će stoga isključiti idiote, debile, budale i nezahvalnike. Ovo se sukobljava s idejom univerzalnih prava, te nam pokazuje zašto je takav koncept iluzoran: ako idioti imaju "univerzalno pravo" da se sele bilo gdje, što je s onim ljudima koji žele pravo i slobodu da žive odvojeno od idiota? Moderno društvo nam kaže da se ovo može postići tako da se zaradi dovoljno novca i živi u ekskluzivnim četvrtima, ali čak i tada osoba svakodnevo mora biti s idiotima zbog trgovine i usluga, s dodatkom komuniciranja s onim idiotima koji su naslijedili novac ili koji su ga zaradili na glup način. Socijalni Darwinizam, ili ideja da oni koji su najbolji i najpametniji zarađuju najviše novca, ima dva propusta: prvi, ne žele svi pametni ljudi proganjati samo novac, te drugo, većina idiota su pohlepna, te mnogi od njih uspiju pomoću sreće ili upornosti. Nihilist se naravno smije ideji povezanosti novca s inteligencijom, te bi želio da živi u zajednici gdje su idioti odvojeni.

Postoje brojni problemi koji razdjeljuju zajednicu, te koji bi mogli biti riješeni pomoću ovog modela. Protivnici protiv pobačaja bi mogli trebati vlastitu zajednicu, jer nema šanse da postoji zakon koji bi protivnici i zagovaratelji pobačaja mogli naći pravednim. Neprestana borba između različitih grupa, koje su podijeljene bilo spolom, rasom, sustavom vrijednosti, iscrpljuju našu sadašnju civilizaciju jer se toliko vremena i energije troši na unutarnje sukobe. Glavni razlog zbog kojeg odabiremo ovu neuračunljivu metodu je onaj koji nam pruža vjerovanje da smo ujedinjeni samo zbog toga što smo ljudi, te stoga nema potrebe za vjerovanjima iznad toga. To nam omogućava da ignoriramo prirodu. Međutim, kao što je primijetio Carl Jung, ljudi su po prirodi kombinacija nekoliko različitih osobnosti, te one imaju svoje uloge u većoj društvenoj konstrukciji (na primjer, Meyers - Briggs "INTJ" osobnost će biti filozof). Ne postoji jedan prototip čovjeka, nego više njih koji odgovaraju različitim ulogama u prirodi, isto kao što postoje različiti ekosustavi u kojima postoje specifične kobinacije domaćih vrsta. Naš okoliš stvara uzorak, te mi evoluiramo u obliku koji odgovara njegovim jedinstvenim konturama; na isti način, ljudi su se prilagodili okolišu kojeg su sami stvorili - civilizaciju.

Paul Woodruff je u svojoj knjizi Reverance ukazao na to da smo u modernim vremenima izgubili sposobnost poštovanja prirode i našeg svijeta. Dio našeg gubitka poštovanja je inzistiranje na jednostranim pravilima koja bi vrijedila za čitavu civilizaciju; mi smo veoma nestabilni kao pojedinci, te želimo čvrsto, jasno i apsolutno pravilo, ali priroda ne odgovara tom uzorku, te mi stoga idemo iznad nje. Jedan način za povratak poštovanja predstavlja prosuđivanje objekata, djelovanja i ljudi na osnovu linearnog, binarnog (da/ne) pravila, te početi misliti paralelno. U nekim mjestima bi uvijek trebalo postojati udovoljavanje senzualnostima, a u nekim drugim bi način života trebao biti tih i konzervativan. Zajednice će odbacivati ljude novih generacija koji ne nalaze takve vrste zajednica vrijednima, te će stoga morati potražiti neko drugo mjesto za život, odrediti sami sebi svoj životni put. Ovime izbjegavamo iluziju da se savršeno društvo može stvoriti za sve nas, da će, prisiljavajući nas do nje, Utopija nastati. Takva društva nas uvjeravaju da budemo pasivni, te da mislimo samo u okvirima vladinih rješenja sprovedenih pomoću sile mase, što ograničava našu perspektivu na različita rješenja koja se mogu pronaći u gotovo svakoj situaciji.

Nihilizam u politici

Mi definiramo politiku kao proces uvjeravanja velikog broja ljudi da učine nešto. Nijedan sustav vjerovanja ne može izbjeći politiku, osim ako se ne bavi pojedincima izvan civilizacije, u kojem bi slučaju njeno zapisivanje bilo licemjerno. Iz istog razloga, iako je nihilizam mentalna disciplina, a ne politička platforma, postoje neke sfere u kojima će nihilizam utjecati na modernu politiku. Prvo i najočitije da će, za razliku od drugih koji su ili potkupljeni ili slijepi prema nedovoljnosti statusa quo, nihilisti prepoznati da je ovo posmrtni marš: nelogičan put koji će nas jednom dovesti do propasti, ali pošto je isticanje ovoga tabu tema, te je neprofitabilno, pokorit ćemo mu se iako idemo prema propasti. Pogledajmo u budućnost. Naša planeta će biti više, a ne manje, zagađena, jer će bez obzira na to što mi radili uvijek dolaziti do sve većeg povećanja ljudi koji koriste tehnologiju i proizvode otpad. Posljedica povećanja populacije će biti manjak područja u prirodi za uživanje, jer će svaki kontinent biti podijeljen na ograđena područja pokrivena betonom koja se mogu kupiti, do te mjere da neće postojati prave divljine. Nacije više neće izražavati svoj kulturni identitet i naslijeđe, te ćemo stoga svi biti građani svijeta, te ćemo umjesto kulture imati na raspolaganju Wal-Mart, Coca-Colu i reprize "Prijatelja". Uzgajani za poslove i poslušnost, izgubit ćemo ono najbolje u čovjeku jer to više neće biti bitno u svijetu koji slavi novac i nemarnost pored sposobnosti vođenja, mudrosti i neovisnog mišljenja. Neprekidne reklamne poruke će ukrašavati naše gradove, te će, zbog toga što neće biti kulture, većina provoditi svoje vrijeme gledajući televiziju ili uživajući u jednako bezvrijednoj virtualnoj zabavi. Pošto će vođe biti beskorisne, većina ljudi će imati takve fleksibilne kralježnice da će biti krajnje kurve, te će razgovor biti bezvrijedan, a prijateljstvo beznačajan pojam. Neće biti mnogo stvari za koje vrijedi živjeti, zato ćemo samo preživljavati, nadajući se da će "jednoga dana" biti bolje.

Uzrok svim ovim katastrofama će biti fundamentalna nesposobnost suočavanja sa stvarnošću. Naše društvo, bogato i pokretano jeftinim fosilnim gorivom, je naraslo eksponencijalnim mjerom s suprotnom vezom prema kvaliteti inteligencije, sposobnosti vođenja i holističkog moralnog gledišta svoje populacije. Uzgojili smo horde idiota, te izgubili kvalitetne inteligencije, zamjenuvši ih sa genijalcima poput Jaya Goulda i Billa Clintona. Pošto je potrošnja jednina logika koju razumijemo, potrošili smo mnogo naše planete, te se usmjerili na simbolične faktore poput globalnog zatopljenja kako bismo izbjegli suočavanje sa enormnom veličinom problema. Naše vlade postaju bolje sa svojim računalima, kamerama i brojevima socijalnog osiguranja kako bi osigurali da se disidente može što brže zgnječiti, te su pronašli bolje metode od zatvaranja istih; umjesto toga ih proglašavaju kršiteljima tabua, te dopuštaju ostatku civilizacije da ih bojkotira kao opasne za buduća poslovanja. Sve ovo dolazi zbog prevelikog pridavanja važnosti popularnosti ideja, te poricanja da je ono što je popularno rijetko ima veze s inteligentnim odnosom prema stvarnosti. Imali smo ljevičarske vlade, desničarske vlade, te nijedna nije riješila ovaj stalni problem.

Nihilizam nije popis određenih točaka, ali postoje neke jasno definirajuće ideje koje će nihilisti prihvatiti, dok drugi neće. Ekstremna ekologija ima smisla ako hoćete sačuvati život svoje planete, koji izravno doprinosi održavanju njegove klime i zemlje. Lokalizacija ima smisla ako nas želite poštedjeti nalaženja jednog pravila za dijametralno suprotne ideologije. Očuvanje nacionalnog identiteta, te davanje prava lokalnoj zajednici da se riješi idiotskih ubojica, perverznjaka i ostalih neželjenih otpadaka ljudskog genetskog koda, također ima smisla. Davanje pojedincu veću egzistencijalnu autonomiju i poslove nasuprot društva proizvoda koje možete kupiti, je realističnije od pretpostavke da se svi možemo nabiti u isti kalup, te da ćemo odatle svi ispasti savršeni, uniformirani građani. Shvaćanje da trgovina kao motivator ne razmatra suptilnije i dugoročne probleme našeg društva nas oslobađa konstantnog međusobnog manipuliranja pomoću novca. I na kraju, prepoznavanje da popularnost ideje nema nikakve važnosti na njen utjecaj na naše kolektivno preživljavanje nas oslobađa tiranije mase, te da dopušta da opet imamo vođe, koji umjesto nalaženja onog što je popularno, te uvođenja istog, nalaze ono što je praktično, te idu u tom smjeru. Nihilizam uvodi kraj društvu iluzija razbijajući moć Mase. Drštva stare i umiru kada popularnost postaje važnija od pragmatizma, a nihilizam nam pruža način da "idemo ispod" ovog procesa otklanjajući vrijednost, te je ponovno otkrivajući. U ovom smislu, nihilizam je trentuno politički, iako je malo vjerojatno da ćemo vidjeti organiziranu političku nihilističku prisutnosti.

Kako primijeniti nihilizam?

Osnovna razina kontrole koja podržava politiku je javno mnijenje. Ako je javnost "obrazovana" da očekuje koncept kao pozitivan, a neki drugi kao negativan, onda postaje trivijalno politiziranje jedne ili druge strane, te njihovo manipuliranje. Ovo stvara meta-političko bojno polje u kojem ideje i njena vrjednovanja određuju buduće načine postizanja intelektualnog vrjednovanja ideja; ovo se prevodi kao politička moć. Dok se nihilizam primjenjuje na politička gledišta, kao što je pokazano iznad, on je primarno učinkovit kao promjena mišljenja i vrijednosti onih koji se nalaze unutar društva, te se može koristiti iz te razine da kasnije mijenja političku sreću.

Ono što je važnije za one koji vide stupanj do kojeg je naša civilizavija stagnirala, je nihilizam kao sila koja vodi prema analiziranju zadatka za stvaranje buduće civilizacije, bilo odmetničku koloniju ili započinjanje novog života među ruševinama. Ovakvo gledište nije poželjno za potrebu trenutnog zadovoljstva; suprotno konvencionalnoj politici, koja propisuje krajnje polarizirane trenutne mjere koje ne mijenjaju osnovnu strukturu, nihilističko mišljenje predlaže dugovječnije promjene koje se polako ostvaruju kroz individualno odbacivanje beskorisnih vrijednosti.

Kako bi primijenili nihilizam, počnite gledati na svijet kao nihilist: odbacite ono što nema vrijednosti u kontekstu cjeline, ili strukture stvarnosti, te ih zamijenite sa stvarima koje imaju čvrstu demostrativnu vrijednost, kao što se može naći u biologiji, fizici i filozofiji. Učinite ono što je potrebno za kvalitetan život, ali nemojte ići dalje stazom luksuznosti i materijalizma, zato što je to beznačajno. Koristite nihilističke principe kad god se nađete pred izborom; kad bi samo desetina naše populacije odbila kupovati brzu hranu, njena dugovječnost bi bila ograničena. Stavite u kontrast nihilističke principe "normalnom" iluzornom gledištu kojeg većina populacije preferira, koristeći kratke, prijateljske, ali pametne izjave kako biste ukazali gdje obezvrijednjena vrijednost može biti zamijenjena s nečim što ima smisla. Kada vam ljudi "spomenu" probleme, recite nekoliko riječi koje pokazuju gdje nihilizam reducira iluziju na smeće, te predložite bolje rješenje. Suzdržavajte se od svih idiotskih stvari koje ljudi rade, te se usmjerite na konstruktivne zadatke. Oni koji ne mogu i odbaciti smeće i stvoriti nešto bolje nisu vrijedni nijednog priznanja; oni su pasivni, te zaslužuju svako ropstvo koje im ovaj svijet nametne.

Što je nihilizam?

Pošto smo raspravili o oblicima mišljenja kroz koje pojedinac prolazi da bi postao nihilist, sada je postalo potrebno koristiti strašnu "biti" konstrukciju za opisivanje nihilizma: nihilizam je potvrđivanje stvarnosti tako da ideja temeljena na strukturi stvarnosti može biti primijenjena na misao i djelovanje. Poput Zen Budizma, to je oblik mentalnog čišćenja i izoštravanja fokusa više od sustava vjerovanja u sebi i od sebe; zbog ovoga je nihilizam vjerovanje u ništa, bivajući ujedno vjerovanje u ništa (ne postoji temeljno vjerovanje izvan stvarnosti) i vjerovanje u ništavilo (primjenjivanje ništavila u korisna mišljenja, u beskonačnom ciklusu koje, poput našeg vlastitog mišljenja, uravnotežava proždiruće ništavilo nasuprot progresivnom rastu i umnožavanju ideje). To je sloboda, u smislu da se "sloboda" ne može primijeniti u modernom društvu, iz gledišta koje drugi (osobito Masa) primjenjuju iz straha, i želja da se ova sloboda iskoristi za stavaranje novih i iskrenijih ljudi koji vide život onakav kakav jest, te ipak iz njega stvarati junačke ideale. Kada je Nietzsche govorio o "natčovjeku", ovo je bio njegov koncept: da oni koji mogu prihvatiti literalnost života i sudbine ipak rade ono što je potrebno za stvaranje hrabrijeg, inteligentnijeg, vizionarskijeg čovjeka, koji će se uzdići iz gomile i postati novi standard čovječanstva. Dok se naša trenutna definicija "čovječanstva" više povezuje sa samilošću i slijepim sažaljenjem prema pojedincima, natčovjek bi mislio na razini strukture stvarnosti kao cjeline, misleći i paralelno i holistički, čineći ono što je potrebno ne zbog očuvanja pojedinog života nego zbog njegovanja cjelokupnog dizajna.

Najveći mislioci svih doktrina su dosegli ovo stanje uma. Dok oni možda ovo ne bi nazvali nihilizmom, te bi se pobunili protiv oblika nihilizma koji je u osnovi fatalizam, ili odluci da se sve misli i djelovanja označe nemogućima, tonući prema tome u mentalnu entropiju, svi oni su postigli jasnoću mišljenja i transcendentnog stanja gledanja strukture, a ne pojave. Platon, u svojoj metafori špilje, opisuje čovječanstvo kao zatočeno u špilji njihove vlastite percepcijske ovisnosti o vidljivim oblicima, te prikazuje filozofe-kraljeve kao svoje "nadljude", one koji mogu napustiti špilju, te bivajući zaslijepljeni svjetlom pravog dana po prvi put, nalaze put za pronalaženje prave prirode stvarnosti, te se potom vraćaju u špilju i to objašnjavaju onima koji su dosad vidjeli samo sjene. Ovo stanje uma je herojsko, u tome da netko traži ono što je važno za cjelokupan proces, te je voljan prihvatiti taj viši stupanj organizacije bez obzira na cijenu, tako kombinirajući realizam (percepcija fizikalnog svijeta onakvog "kakav jest") s idealizmom (vrjednovanje svijeta u kontrastima između stupnjeva organizacije u mišljenju) u herojsku viziju, u kojoj je sami život sredstvo za cilj, te da je taj cilj veća organizacija ili poredak postojanja kao cjeline. Nihilizam je pristup ovom gledištu.

Masa služi smrti jer, kroz njihov veliki strah od nje, oni stvaraju pravila koja su malo više od ograničavanja najboljih među nama, njih se masa boji jer ih ne može razumjeti. Ono što definira masu je njen nedostatak smjera, te njene potrebe da bude vođena, te ako treba da bude vođena, onda preferiraju nekog među njima koji će izbaciti popularni ideju, te time skrivaju njihovu uniformiranu volju u najniže zajedničko ponašanje koje je izvedivo. Stvarnost ne igra po ovim pravilima, jer prihvaćanje najnižeg zajedničkog ponašanja znači propadanje i u idealima i evoluciji, jer ono što uvjetuje evolucijski pritisak je htijenje prema većim ciljevima. Ljudi koji su bili zadovoljni bez vatre su ostali malo napredniji od majmuna; oni koji su trebali vatru su otišli u sjevernija područja, podalje od džungle u kojoj je lako preživjeti, te su se posvetili drugim ciljevima koji su podržavali potrebu za vatrom: organizirana civilizacija, jezik, znanje, te koncept ideala nasuprot materijalizmu, ili jednostavnoj garanciji ugode. Evolucija ih je prisilila da razmisle o "razlozima zašto", te da se razviju na takav način da bi se oni koji bi razumjeli razloge zašto mogli natjerati na rad na nečemu što bi inače bilo neprilagodno i neugodno. Od ovoga dolazi korijen svog junaštva koje stvara najbolje od onog što društvo može ponuditi: filozofiju, umjetnost, arhitekturu i moralnost.

Masa stvara stvarnost koja služi njenim strahovima, te namećući ju, ruši realizam, jer ukazivanje na činjenicu da je car gol znači uvrijediti i uznemiriti gomilu. Zašto bi nihilist mogao inzistirati na preciznosti u tabu temama poput eugenizma, rase i potrebama okoliša za smanjenjem populacije?--zato što bi masa radije umrla nego uradila takvo nešto. Primijetiti stvarnost znači ukazati na to da je stvarnost mase totalna laž, iluzija, te bolesna farsa namijenjena za zamjenu nestajućeg ega onih koji imaju malo samopouzdanje i relativno nisku inteligenciju (atributi potrebni za pripadanje masi, a ne neovisnim misliocima i vođama). Oni koji stvaraju civilizaciju su naslijeđeni onima koji nisu mogli učiniti isto, te zbog vrline ove opulencije, društva ubrzo uzgoje masu koja kroz svoje velike brojeve traži kontrolu nad stvarnošću. Netko može ili ukazati na laž njihove umjetne stvarnosti, te usmjerava društvo u drugom smjeru, ili se slomiti pod težinom zahtjevanajnižeg zajedničkog ponašanja; sva društva propadaju na ovaj način. Prije nego što uljez pred vratima može pokoriti, ili prije nego što bolest može desetkovati populaciju, ili unutarnji sukob može razbiti naciju, mora postojati mana u organizaciji, te još veća mana u volji prema nečemu višem od onoga što je prigodno i materijalno ugodno, komercijalno isplativo, popularno, itd. Umiruća društva neizbježno stvaraju Sotonu, ili Osamu bin Ladena kojemu pripisuju krivnju za svoje propadanje, ali ono dolazi iznutra, zbog ovoga je,dok nihilist može prepoznati istinu o rasi ili eugenizmu, nemoguće logički kriviti Crnce ili retardirane za pad društva. Krivnja nije korisna, ali dijagnoza jest, a precizna dijagnoza kaže da obični ljudi postaju pogrešno informirani, te prihvataju prosječne ideje, na zahtjev mase, te se stoga osuđuju na propast. Masa će uvijek postojati, ali u zdravim društvima će biti pod nadzorom mudrosti drugih.

Isto kao što je "natčovjek" moguć u našoj budućnosti, tako u našoj prošlosti i sadašnjosti postoje Podljudi, a to su oni koji nemaju viših ciljeva od filozofskog materijalizma: poricanje svih vrijednosti izvan fizikalnog svijeta i njegovih ugodnosti. Oni koji preuzmu ovaj lijeni pogled u obliku političkog plana su pripadnici mase, te se oni mogu pronaći i u ljevici i desnici, te su podržavani od onih koji su ohrabreni samilošću, ili osjećajem superiornosti kojeg netko dobije zbog pomaganja nekome manjih sposobnosti ili sreće. Nihilizam se suočava s takvim iluzijama, te ih negira, koristeći ništavilo kao oružje za čišćenje zemlje kako bi se nešto opet moglo ukorijeniti. Nihilist nema koristi od samilosti, ili one vrste niskog samopouzdanja kojemu je potrebno odobravanje drugih kako bi se osjećao dobro zbog sebe. Kao Zen redovnici, ili europski vitezovi, nihilist djeluje ravnajući se prema onome što je ispravno u poretku svemira, te ovo čini bez obzira na posljedice, uključujući i osobnu moralnost. Biti neovisan od društvenog oblikovanja, što nije toliko proces zle vlade/zavjere ("Sotona"), koliko neurotičnih briga nadređenih ("neprijatelj iznutra"), znači razbiti bezvrijedna i destruktivna mišljenja mase, stoga očekujte osvetu od bilo kojeg od njih koji ima moć. Ipak, da bi se posjedovalo ovo stanje uma, to ne znači znači kriviti njih, ili one koji su samilosni, jer su oni prije neinformirani nego zloćudni, te pomoću boljeg vodstva, čiji dio uključuje neovisno djelovanje, čime odbacujemo laž njihove lažne "stvarnosti" - oni će se ponašati u boljem stanju uma. Ne treba niti spominjati da su takvi ljudi nesposobni da postanu "nadljudi", ali, iako suvišni za našu optimalnu budućnost, oni mogu biti roditelji onih koji će, ako se poštuje razmnožavanje prema strogim evolucijskim standardima, postati nadljudi.

Razložimo ovo na jednostavnu jednadžbu: netko može ili prihvatiti negativnost (smrt, obavljanje nužde, gubitak, tuga) u životu, ili može koristiti kognitivnu disonancu za stvaranje stvarnosti koja ugodno zvuči, te koja poriče pravu stvarnost uzimajući samo pozitivne ugodnosti u životu, ali ovim se propuštaju izazovi u životu. Prihvaćanje dobrog i lošeg zajedno kao sredstvo nastavljanja života, te kao neophodnim dijelom evolucije koja nas je oblikovala iz miševa u majmune, pa u ljude, je potpuno zrelo ponašanje, te je ono koje samo mali dio populacije može shvatiti. Većina vas koji ovo čitate nećete shvatiti nihilizam, te psihički to ne možete, razmnožavajte se dobro i nadajte se da će vaša djeca biti pametnija.

Transcendencija

Kada je netko dovoljno filozofski zreo da gleda iznad dobrog i lošeg, te da ih vidi kao sastavne dijelove stvarnosti koja djeluje u suprotnosti da stvori veće dobro, ili "meta-dobro", kao što možemo biti u iskušenju da ga nazovemo, dobro i loše gube moralnu vrijednost u sebi i od sebe. Oni postaju sredstva, gdje je cilj nastavljanje stvarnosti. Slično kao što ljudi odgovaraju na prirodu u paralelnim strukturama, destruktivno i kreativno su uravnotežene sile koje održavaju neku svrstu ekvilibrijuma; bez šumskih požara, šuma se guši; bez grabežljivaca se broj jedinki neke vrste previše povećava, te trošeći previše izvore hrane izumire; bez rata i grabežljivaca, ljudi postaju debeli, lijeni i beskorisni (ups, nemam pojma kako je ovaj zadnji pojam dospio ovdje). U ovom kontekstu, ostavljamo iza sebe binarnost, linearnu moralnost, te vidimo svijet kao nihilisti: ogromni funkcionalni stroj koji nam dopušta iskustvo svijesti.

U popularnoj književnosti se često spominje izraz "um iznad materije", ali za ovo se obično misli da znači korištenje uma za uvjeravanje tijela da radi stvari koje inače ne bi radilo, poput trčanja maratona, ili dizanja auta iznad pregažene djece. Ovaj koncept transcendencije je evolucija ovoga, koje se harmonizira s nihilističnim naglašavanjem stukture iznad pojave, također kao i idealističkog koncepta da misli definiraju stvarnost više nego fizikalnost. Transcendencija se događa kada, priznavajući sve što je destruktivno i neugodno i svijetu, više uživamo u ideji onoga što postižemo, a ne toliko u onome što to znači u antrocentričkom vrjednovanju koliko zahvalnost za njen dizajn u višem djelovanju našeg svemira. Dok smo mi mali dio te cjeline, transcendencija u nama uzorkuje nalaženje našeg mjesta u njoj, te zahvalnost prema njenom dizajnu i važnosti u tom kontekstu, čak i do stupnja "opraštanja" svijetu zbog naših patnji i smrti koja će jednom nastupiti, stoga olakšavajući naš teret prepoznavanjem da su tjelesnost i propast sekundarni u važnosti od postizanja ideje, bilo da se radi o moralnom konceptu, simfoniji, slici, ili čak o normalnom životu proživljavanom u skladu s moralnim principima u kojima postoje neopipljive nagrade poput znanja, vremena provedenog s obitelji, te osobnom poboljšanju postignutom suočavanju s strahovima i njihovom nadvladavanju, čime dobijamo nove sposobnosti.

Može se reći da je krajnji proces idealizma, u kojem je stvarnost "povezana s umom", ili sastavljena od misli ili fenomena mišljenjam, zapravo transcendentnost, ili postizanje vrjednovanja ideje pored svih tjelesnih ugodnosti ili neugodnosti. Ovo nije aksetizam kao takav, u tome da nije postignuto kroz negiranje tjelesne postojanosti, baš suprotno, idealizam shvaća važnost organizirane tjelesne postojanosti prema idelaiziranom dizajnu. Ono se konvergira s junaštvom u tome da idealist u ovom kontekstu djeluje bez obzira na osobne posljedice, jer ako je svijet zapravo svijet ideja, jedini način da se istinski izrazi ta ideja jest njeno stavljanje u djelovanje u samom svijetu. Ovaj oblik mišljenja ujedinjuje prethodno spominjanu podjelu uma i tijela, te izdiže čovjeka iz razine reakcionarne životinje do onoga koji planira i stvara, te koji je također neodijeljen iz njegove prirodne uloge. Povijesno gledajući, dva najvažnija europska filozofa ove tematike, Arthur Schopenhauer i Friedrich Nietzsche, su ujedninjeni u ovom djelovanju: Nietzsche je tražio "pragmatični idealizam" dok je Schopenhauer bio "kozmički idealist", te su oba priznavala ulogu junaštva u stvaraju viših stupnjeva poretka. Dok je Nietzsche svoju najveću inspiraciju crpio iz starih Grka, Schopenhauer je našao veliki značaj u prastarom indijskom tekstu zvanom Bhagavad-Gita, koji uvodi svoj pogled na filozofiju kroz pogled ratnika zabrinutog oko smrti i uništavanja kojeg namjerava primijeniti na ljude. Kroz ovo pitanje tekst istražuje ideju postavljanja ideje iznad tjelesnih posljedica objašnjavajući da je čitava stvarnost kontinuitet volje koja potječe iz mističnog izvora, te da, dok životi nastaju i nestaju, vječni poredak stvarnosti ostaje, te stvaranje organiziranije harmonije s ovom silom predstavlja cilj svakog junačkog pojednica. Kao da dokazuju paralelizam kroz povijest, stari su Grci hvalili slične koncepte u njihovom obožavanju junačke smrti i tragedije, u kojima se trijumf nalazi u prepoznavanju viših ideala čak i kada smrt i propadanje neizbježno slijede. Hvaljenje onog što je ispravno u holističkom smislu iznad onog što je pogodno za pojedinca je primarna osobina svih herojskih, idealističkih i nihilističkih filozofija.

U takvim načinima mišljenja, ljudsko biće ujedinjuje imaginitivne i analitičke sposobnosti koristeći metodu ne toliko različitu od one znanstvene za interpretaciju svijeta, te metodu sličnu umjetnosti u projektiranju slijedećeg stupnja evolucije, pogonjena takvim nelinearnim procesima mišljenja poput informirane emocije ili proračunate kreativnosti. Kod velikih transcendentalnih mislioca Zapada, od kojih su najistaknutiji Ralph Waldo Emerson i Johannes Eckhart, želja za spajanjem ovih dvaju naizgled disparatnih mentalnih operacija je bila temelj za spiritualnost temeljenu, kao Budizam i staro kršćanstvo, na tišini duše i mističnom stanju uma u kojemu je netko "u Nirvani" ili raju, stanju jasnoće koja smatra život patnjom i svrhom i vizijom onoga što može životu dati smisao. Sve Romantičarske filozofije i umjetnosti također imaju ovaj temelj, te su jednako mistične, jer se takva stanja uma ne mogu dostići lineranim opisivanjem. Nihilizam može biti viđen kao spiritualni uređaj za postizanje ovog utišavanja duše erozijom beznačajne i nevažne činjenice tjelesnosti kako bi se jasno vidjela Ideja, isto kao što bi filozof, napuštajući Platonovu pećinu, stajao u tihom strahopoštovanju pri prvom viđenju sunca. To je, onda, usprkos svojim primitivnim korijenima kao "odlaženje ispod" kroz otklanjanje smisla, prevrjednovanje smisla i vrijednosti, te dramatična suprotnost filozofskom materijalizmu, ili doktrini da su tjelesni svijet i ugoda pojedinca od najviše važnosti, time prelazeći preko mišljenja i ideje.

Materijalizam je esencija svakog destruktivnog djelovanja čovječanstva, iako ga oni koji ga najviše prakticiraju ne poznaju pod tim imenom. Većina ljudi, bivajući dobronamjerna, ali neinformirana i tjelesno nesposobna da prođe kognitivni proces holističke vizije, odluta u materijalističke ideje te se usmjeravaju prema onome što im daje tjelesno zadovoljstvo i bogatstvo. U modernom vremenu, materijalizam se očituje u tri primarna fronta:

I. Demokraciji

II. Društvenoj popularnosti

III. Potrošnji

Trgovina je odabiranje najpopularnijeg proizvoda; to je presocijalizacija organizacije društva sudeći prema onome tko je najpopularniji (obično onaj tko promiče alkohol, seks i novac); demokracija je vođenje ne prema onome što je ispravno, nego prema onome što je popularno. Materijalizam ohrabruje pojedinca da misli samo o svojim željama, te ograničava mišljenja na ono što izravno utječe na ugodu pojedinca, te je stoga slijep za mišljenje prema cjelini čovječanstva i okoliša. Kada netko misli na toj razini, osobni interes zamjenjuje traženje pravog odgovora sudeći prema strukturi vanjskog svijeta, te ljudi postaju ekstremno egocentrični. Nadalje, pošto je materijalizam suprotan idealizmu, on tjera masu da se okupi i sruši bilo kojeg idealista koji se uzdigne iznad njih. Jedino takav neinformirani i nefunkcionalni proces mišljenja objašnjava trenutki genocid čovječanstva prema svom okolišu, njenu posvećenost radu na neopisivo dosadnim poslovima, njenom zadovoljstvu na bijednim međuosobnim sukobima, manjak poštovanja prema ljudima i ostalim oblicima života, te njenu ovisnost na svijet iluzije čije prazne vrijednosti ostavljaju pojedine duše praznima, uzrokujući neurozu i nestabilnost na svim razinama postojanja.

(Mnogi ljudi su toliko podijeljeni između uma i tijela da preferiraju ideje solipsističke prirode prema tjelesnosti, slično kao što neki narkomani preferiraju opijenost od stvarnosti. Nihilizam nam dopušta da vidimo stvarnost kao jedini izraz i života i misli, te da vidimo prave uloge naših dilema, posebno oko našeg okoliša, čije uništavanje - što je proces ne kompletnog uništenja nego remećenja njegovih složenih mehanizama koji zahtijevaju više zemlje, mora i kisika nego čovječanstvo - neće samo biti najveća tragedija naše vrste, nego i neoprostivi prekršaj.)

Nihilizam je meko tlo na početku šumske staze koja vodi prema gledanju života na napredniji način. Prije ovog puta, život se činio kao patnja i dosada naglašen užasom (parafrazirano od H.P. Lovecrafta), bez smisla ili smjera, čak i kada netko stvori apsolutnog boga i pripadajući raj gdje su stvari drukčije. Ovo stanje depresivnom uma mora biti poput onog kod stanovnika Platonove pećine, kojima je dosadno gledati beskrajno prolaženje sjena, nesvjesni drugog puta. Nihilist je naoružan znanjem, te se mora vratiti svijetu i govoriti o suncu čije zrake prolaze kroz šumu prema kraju staze. Postoji nada; postoji smisao, postoji razlog i svrha života. Bilo da je netko kršćanin, židov, budist, hindu, ili musliman, ova istina se može izreći kroz prepoznatljiv jezik, kao što su otkrili najbolji mislioci svih religija i kultura. Ovo je univerzalno ne samo za čovječanstvo, nego i za sva misaona bića. Iz ništavila dolazi sve, i kada se ono gleda kao kontinuirano, napokon smo svjesni beskonačnosti života i velikog kontinuiranog dara koji svijest mora biti.

Tko kaže?

Ja sam pisac. Stoga, ja skupljam ideje i pišem o njima. Ovo je moj doprinos velikom svijetu u paraleli. Vaše mogu biti različite. Ne trebamo društvo u cijelosti sastavljeno od pisaca. Možete shvatiti ove ideje, ako ste dovoljno hrabri, te ih primijeniti bez obzira čime se bavite: podučavanjem, radovima na cesti, računalnim programiranjem, vodoinstalaterstvom, novinarstvom, dilanjem droge, politikom. Važno je da ih shvatite, jer nema ništa gore od pojave bez strukture, jer ona u nama uzrokuje traženje ideala u našem pamćenju u kontekstu u kojem se više ne mogu primijeniti. Ja sam pisac, stoga pišem. Nađite svoj vlastiti put. Ako slijedite bilo koji put mišljenja kroz njen potpuni logički zaključak, otkrit ćete ono što je nabrojano u uvodnom obliku ovog članka, te ćete biti spremni, ako imate unutranji integritet i volite se osjećati živim, zauzeti stav za ono u što vjerujete: Donesite svoj mač, donesite svoju cenzuru, donesite svoj križ, našao sam ga; spreman sam.

(Inspirirano razgovorima sa Toddom Spivakom, lowtecom i g0sp-hellom. Posvećeno Antonu Bruckneru.)

Nihilistički resursi

Philosophy: Nihilism
How does a Nihilist live?
Nihilism
Center for Nihilism and Nihilist Studies

Our gratitude to "Draugdur"