Friedrich Wilhelm Nietzsche

Njemački filozof i umjetnik koji je razrušio moralnost i slavio romantičarski mit kao izraz života.

Uvod

Friedrich Nietzsche se rodio 15. listopada 1844. godine u malom njemačkom gradu Röcken bei Lützen, sjeverozapadno od Leipziga. Njegov otac je umro kada je Friedrich imao samo četiri godine pa su ga odgajale njegova majka Franziska, baka s očeve strane Erdmuthe, očeve dvije sestre Auguste i Rosalie i njegova mlađa sestra Therese Elisabeth Alexandra. Nietzscheov je život u samom početku poprimao svoje odlučujuće okvire. Rano se upoznao s glazbom Richarda Wagnera, čija je karizmatična umjetnost i osobnost privukla njegovu pažnju. Ovo zanimanje je kasnije preraslo u snažno prijateljstvo u kome su obojica osjećali strast i entuzijazam za Schopenhauerovim filozofskim dijelima.

Kada je već bio uspješan student filologije i neka vrsta sveučilišne zvijezde zbog svojih eseja o Theognisu i Simonidesu, Nietzschea su u 23. godini iznenada pozvali u vojsku. Tijekom boravka u vojsci je zadobio ozbiljnu ozljedu prsa pa je bio prisiljen prekinuti svoju vojnu službu. Nietzsche je četiri godine kasnije izdao svoju prvu knjigu pod naslovom Rođenje tragedije (1872.) koja je proučavala grčku kulturu i metafiziku iza umjetnosti, uvelike crpeći inspiraciju i od Schopenhauera i Wagnera, od kojih je ovaj drugi jako hvalio njegovo djelo.

Nastavio je redovito posjećivati Wagnera i njegovom domu u Bayreuthu sve dok nije objavio djelo Ljudski, previše ljudski (1878.) koje je označilo kraj njihovog desetogodišnjeg prijateljstva zato što je u njemu Wagner napadnut kao slabo prerušeni "umjetnik". Nietzscheov se život otada potpuno promijenio; postao je Nietzsche kojeg danas poznajemo: usamljeni lutalica koji se odrekao svog njemačkog državljanstva putujući širom Europe bez stalnog doma ili boravišta. 1882. je posjetio Rim gdje je upoznao Ruskinju Lou Salomé. Nietzsche se zaljubio u nju te ju je zaprosio, ali ga je ona odbila. Njihovo prijateljstvo nikad više nije bilo isto i može se pretpostaviti da se Nietzsche nikad nije poptuno oporavio.

Slijedeće godine su predstavljale Nietzscheov produktivni period, s objavljivanjem djela poput Vesela znanost (1882.), Tako je govorio Zaratustra (1883.-85.), Iznad dobra i zla (1886.), O geneologiji morala (1887.), Sumrak idola (1888.) i Antikrist (1888.). Nietzsche je nedugo od objavljivanja Antikrista doživio mentalni slom, koji se često opisuje događajem u kome je, videći da netko šiba konja, obuhvatio njegov vrat svojim rukama te se potom srušio na zemlju. Dugo se smatralo da je ovo posljedica infekcije sifilisa, ali su nedavna istraživanja pokazala da je Nietzsche zapravo imao rak mozga, bolest koju je možda naslijedio od svog oca.

Nietzsche je svoje posljednje dane proveo u kući zvanoj Vila Silberblick, koju je iznajmljivala njegova sestra Elisabeth. Ona je bila udana za njemačkog anti-semita zvanog Bernhard Förster koji se bio pripremao ustanoviti koloniju u Paragvaju. Nietzsche je umro 25. kolovoza 1900., a uzrokom smrti se smatra kombinacija upale pluća i moždanog udara. Pokopan je u obiteljsku grobnicu zajedno sa svojom majkom i sestrom pored crkve u Röcken bei Lützenu. Vila Silberblick je postala "Nietzscheovim arhivom" u kojoj su se nalazili njegovi osobni rukopisi, ali je za ostatak svijeta Nietzsche već bio ubilježen u povijest čovječanstva kao osoba koja je zauvijek promijenila njemačku filozofiju.

Umjetnost

Nietzschea su od ranog doba života privlačili kultura i umjetnost, posebno glazba. Budući da je bio veliki obožavatelj Wagnera i Straussa, razumljivo je da je Nietzsche branio romantični oblik umjetnosti, koja je nastojala izraziti osjetljivi emocionalni život subjektivnog pojedinca. Slava pustolovine i divlja priroda su bili uobičajene ideje u pokretu Romantizma. Nietzsche je pod velikim utjecajem Schopenhauerovog djela Svijet kao Volja i predodžba počeo razvijati jedinstvenu povezanost s umjetnošću, što je dovelo do početka definiranja njegove vlastite filozofije života, dok je u isto vrijeme upirala ravno u srž metafizike.

Mit tragedije

Nietzsche u svom ranom djelu Rođenje tragedije iz 1827. počinje proučavati antičku grčku kulturu, posebno grčku tragediju. On se pita zašto su Grci izumili nešto poput tragedije. Zašto su ljudi, čija se kultura inače činila tako vedrom i punom života, odjednom počeli pisati složene drame u kojima je usamljeni pojedinac odabrao pogrešan put u životu, pa je stoga pao u milost i nemilost bogova?

Za Nietzschea, koji već počinje otkrivati dijelove svoje filozofije, postoji istina u tragičnom životu. Istinska umjetnost, kaže on, mora odražavati život te stoga mora biti bezmoralna, jer život u svojoj srži nije moralan, nego organski. A budući da se organski život ne ravna po moralu, nego jedino po osnovnim prirodnim zakonima, kroz koje stvara i uništava niži životni oblik poput ljudi i životinja, mora se "ne-životom" smatrati moralno osuđivanje prirodnih stvari poput smrti, bola i tragedije. U ovome leži temelj onoga što Nietzsche smatra briljantnim kod grčkog mita tragedije: on bezuvjetno slavi život i hvata svoj srž postojanja bez oklijevanja ili opravdavanja samoga sebe s etičkim principima. On je jasan izraz samoga života.

Ali za Nietzschea je ovaj zaključak samo podij. Čovjek mora izmisliti mitove da bi tragedija nastala. Religiozni život Grčke je prepun stotinama bogova, božica i mističnih priča u kojima grčki umjetnici traže inspiraciju za stvaranje umjetnosti. Ovo shvaćanje postaje središnja ideja koju Nietzsche želi stvoriti o umjetnosti: bez jakog i bogatog života ispunjenog mitovima i fantastičnim pričama, kultura polako propada iznutra zbog nedostatka njege.

Umjetnost nije stvorena iz moralnih ili racionalnih principa, nego iz dubine duša ljudi. Mit je izraz te jedinstvene duše, ali čim počnemo "objektivizirati" ili racionalno objašnjavati njegovu važnost, onda polako ubijamo naš kulturni život i zamjenjujemo ga s kliničkim, materijalističkim pogledom na život. Ovakav pogled na svijet je onaj moderni, u kojemu smo doslovno ubili vjerovanje u religiju, strast, čaroliju i mit zbog toga jer ne možemo više shvatiti njihovu funkciju. Mi tragamo za "objektivnim" odgovorima na same mitove te ih, naravno, ne nalazimo zbog toga što je istina o životu, prema Nietzscheu, ne leži u samom mitu nego u njegovom metaforičkom izrazu života. Mi ne možemo otkriti Zeusa na nebu, niti ćemo ikada naići na kiklopa koji je umalo ubio Odiseja - jer su to samo metafore koje nam govore nešto o našem postojanju što se ne može objasniti na drukčiji način.

Nietzsche vidi vezu između mita i percepcije stvarnosti. Mi ne možemo izravno pristupiti nijednoj objektivnoj istini, "stvari u samoj sebi", umjesto toga je tumačimo kroz subjektivni simbolizam, baš kao što doživljavamo život kroz metaforu u umjetnosti. U svom revolucionarnom djelu zvanom O istini i lažima u bezmoralnom smislu, on tvrdi:

"Različiti jezici stavljeni jedan pored drugog nam pokazuju da se s riječima nikad ne radi o istini, nikad se ne radi o odgovarajućem izrazu; jer inače ne bi bilo toliko jezika. "Stvar u sebi" (ono što bi točno prava istina bila, odijeljena od bilo kojih svojih svijesti) je isto tako nešto prilično neshvatljivo tvorcu jezika te nešto za što se uopće ne vrijedi boriti. Tvorac jedino određuje vezu između stvari i čovjeka, a zbog izražavanja tih veza on razumije najsnažnije metafore...

Ovaj zaključak je početak estetičnog manifesta, gdje je subjektivno iskustvo vrijednije od potrage za objektivnom istinom - istinom za koju Nietzsche kaže da joj ionako ne možemo pristupiti. Jedini način da živimo u skladu je da prihvatimo ograničenja našeg ljudskog stanja te da tražimo istinu u metafori umjetnosti, ili kako je on slavno ustvrdio u Rođenju tragedije: "postojanje svijeta je opravdano jedino estetičkim fenomenom."

Umjetnost kao volja i predodžba

Budući da smo došli ovoliko daleko, postavljamo sebi slijedeće pitanje: Što je onda umjetnost? Što je metafizička srž umjetnosti? Crpeći ideje izravno od Schopenhauera, Nietzsche uvodi ono što će poslije postati jednom od najslavnijih metafora o tumačenjima umjetnosti. Ali da bismo razumjeli ovu metaforu, prvo se moramo upoznati sa Schopenhauerovom filozofijom Volje. Prema Schopenhaueru, naš svijet se sastoji od dva osnovna elementa: od Volje i predodžbe. Volja je objektivna sila, koju jedino možemo spoznati kroz predodžbe. Zamislite da je volja instinkt tigra. Ne možete ga vidjeti, čuti, niti osjetiti, ali znate da je stvaran jer on pokreće tigra da napadne svoj plijen i ubije ga. Za predodžbu te Volje bi se moglo reći da predstavlja tigra onakvog kakvog ga poznajemo, s krznom, pandžama i krvavim zubima.

Umjetnost, slična našim osjetilima u tome da predstavlja medij kroz kojeg spoznajemo svijet, je podijeljena u različite oblike umjetnosti: prvenstveno na glazbu i poeziju. Glazba, tvrdi Schopenhauer, je jedina vrsta umjetnosti koja je sposobna u potpunosti izraziti objektivnu Volju. Ovo shvaćamo u obliku kojeg mnogi često zovu "apsolutna glazba", izraz koji znači da glazba ne pokušava dočarati unutarnji vizualni krajobraz, ili "soundscape" kako ga neki nazivaju, nego da je ona u svojoj srži potpuno apstraktna. Primjer predstavlja Beethovenova Peta simfonija. U njoj, kada ju slušamo, nema jasne vizualne namjere ili programa iza sebe, jedino potpuni izraz Beethovenovih osjećaja, strasti i iskustava. Za Petu simfoniju se onda može reći da obuhvaća Beethovenovu objektivnu Volju. Stoga je, zaključuje Schopenhauer, glazba jedinstvena vrsta umjetnosti u tome da je sposobna izraziti potpunu objektivizaciju Volje.

Ovo je osnovna metafizička rasprava koju Nietzsche koristi da razvije svoju teoriju o srži umjetnosti. Glazba je izraz objektivne Volje o kojoj Schopenhauer govori, ali što je s poezijom? Prije smo spomenuli kako ovu Volju obično spoznajemo kroz oblik predodžbe. Poezija, kaže Nietzsche, je različita vrsta umjetnosti od glazbe zbog toga što ne može izraziti objektivnu Volju, jedino njenu predodžbu. Kada čitamo neku pjesmu, na primjer, mi prevodimo rečenice u vizualna iskustva. Ne možemo iskusiti pjesmu na isti način kao što možemo iskusiti simfoniju jer se poezija u potpunosti oslanja na našu unutarnju vizualizaciju, dok glazbu našim osjetilima spoznajemo na izravniji i apstraktniji način. U ovome je razlika.

Glazba nam dopušta izravan pristup Volji, dok poezija zahtijeva dodatnu razinu medija, predodžbu. Ako bismo ovo mogli objasniti u vizualnim oblicima, onda bi to izgledalo nešto poput ovoga:

Glazba => Volja => Primatelj

Poezija => Volja => Predodžba => Primatelj

Razlika između poetskog i glazbenog oblika umjetnosti je dakle metafizička: glazba ima sposobnost da obuhvati samu Volju jer govori izravno našim osjetilima, dok poezija ovisi o našem zamišljanju Volje, o njenom ponovnom stvaranju na vizualni način. Kako bi pojasnio ovu razliku, Nietzsche spominje njemačkog pjesnika Friedricha Schillera koji objašnjava stvaralački proces poezije. On prvo nalazi unutarnji glazbeni ritam te onda piše vizualni izraz te glazbe. Drugim riječima, poezija nije samo vizualizacija iskustva, nego u sebi nosi unutarnju glazbenu melodiju. Kada čitamo pjesmu, mi slijedimo unutarnji ritam svakog stiha; stoga se može reći da mi zapravo čitamo glazbu!

Ali čak i ako poezija ima svojih očitih glazbenih svojstava, ona je još uvijek ovisna o vizualizacijskom procesu, zbog čega, za razliku od glazbe, ne može izraziti objektivizaciju Volje. Neki ljudi će ovdje ustvrditi da nije svaka glazba "apsolutna glazba", to jest, da određena glazba zapravo opisuje nešto veoma vizualno, često u obliku različitih tema programa. Ovo je istina i Nietzsche ovo razmatra tako da za primjer uzima Beethovenovu Šestu simfoniju. Simfonija je skladana s jasnim programom za svaki dio te se za nju može reći da nije u potpunosti apstraktne prirode.

To vrijedi i za ono što obično zovemo "programskom glazbom", ali ono što se želi ustvrditi jest da glazba ne ovisi o procesu vizualizacije. Mi možemo, na primjer, vizualizirati određene dijelove u Beethovenovoj "apsolutnoj" Petoj te dodati dodatnu razinu medija koji se nalazi u poeziji - interpretaciju volje - ali to je razina medija koji mi kao primatelji dodajemo iskustvu, a ne medij koji je temeljan prirodi same glazbe. Glazba prema tome može sadržiti vizualne ili programske elemente, ali i ne mora. Ovaj zaključak navodi Nietzschea da postavi glazbu kao najviši oblik umjetnosti - kao jedini oblik umjetnosti koji je sposoban najdublje prodrijeti u srž našeg organskog postojanja.

Dioniz i Apolon

Sada kad smo objasnili Nietzscheovu koncepciju umjetnosti, također možemo shvatiti i njegovu svjetski poznatu metaforu: onu i Dionizu i Apolonu. Dioniz je bio grčki bog zadovoljstva i meteža, predstavljajući divlje i nekontrolirane sile u čovjeku. Ponekad se prikazivao s kultom muških i ženskih obožavatelja poznatima kao Satiri i Maenadi. Njegova potpuna suprotnost je bio Apolon, koji je predstavljao racionalnost, razum, mirnoću i spokojstvo. Nietzsche koristi ova dva elementa te ih primjenjuje i na grčku tragediju i na grčki mit, ali ono što je najinteresantnije jest da ih primjenjuje na samu umjetnost.

Apolon, kaže on, predstavlja poetsku vrstu umjetnosti zbog svojih sanjarskih svojstava vizualizacije. Dioniz, s druge strane, se može izjednačiti s glazbenom vrstom umjetnosti, kroz svoja divlja i nekontrolirana sredstva izražavanja. Apolon obuhvaća istinu kroz svoje proročanske snove, ali ispod njegovog dostojanstvenog karaktera leži Dioniz, čije je slavljenje tragedije i kaosa sposobno komunicirati sa srži postojanja. Zanimljivo je da Nietzsche stoga zaključuje kontrast između dvije sile, ali objašnjava da one ne čine račvanje, tj. dihtomiju.

Umjesto toga one su sile koje surađuju, blisko i neizbježno međusobno povezano, kako bi uspostavile ravnotežu. Primjenjujući ova dva elementa na umjetnost, Nietzscheova vizija srži umjetnosti počinje da dobija svoj oblik: poezija je oblik umjetnosti Apolona sanjara, ali se temelji na temeljnoj sile glazbenog Dioniza. Glazba je oblik umjetnosti ekstatičnog Dioniza, ali može sadržiti elemente poetskog Apolona. Ono što ove dvije sile imaju zajedničko jest Dioniz, koji predstavlja njihove temeljne sile.

Umjetnost i život

Sažetak: Nietzsche slavi glazbu kao najviši oblik umjetnosti - kao jedini oblik umjetnosti koji može obuhvatiti srž života, ili kako bi ga Schopenhauer nazvao, Volju. Nietzsche uzdiže grčku tragediju zbog njene sposobnosti za poetsko komuniciranje viših istina našeg postojanja te stoga brani grčki mit kao porijeklo ovog umjetničkog iskustva. Mit, ne znanost ili razum, je u konačnici sposoban da učini smislenim život, umjetnost i kulturu. U glazbi Richarda Wagnera Nietzsche vidi junački preporod njemačkih mitova i duše njemačkog naroda.

Međutim, vrijednost umjetnosti za Nietzschea ne leži ovdje, nego u metafizici našeg postojanja. Kao što objašnjava Schopenhauer, mi ne možemo objektivno spoznati stvarnost jer ju spoznajemo u obliku metafora, ili tumačenja. Stoga je znanost u krivu kada tvrdi da ima odgovore na sve tajne života; ona jedino može dekodirati i objasniti "koru" našeg postojanja, ali ne i njegovu unutarnju jezgru. Jedino glazba može prodrijeti dublje i izraziti objektivnu volju, što navodi i Nietzschea i Schopenhauera da zaključe isto: jedina i istinita sredstva nadilaženja se ostvaruju kroz vrline i strasti umjetnosti.

Religija

Nietzscheov odnos prema religiji je bio problematičan. Njegovo vjerovanje u poptunu i neumoljivu individualnost, koju su ranije branili njemački romantičari poput Heinricha von Kleista, je dovelo do oštrih napada na temeljne dogmatične odlike religijskog prakticiranja i oblika. U isto vrijeme je bio pod velikim utjecajem njemačke mitologije i duhovnih vrijednosti u kojima je vidio radikalni kontrast modernom judo-kršćanskom pokretu. U njegovom slavnom djelu Iznad dobra i zla piše:

Plemenit čovjek cijeni u sebi ono što je moćno, onoga koji ima moć nad sobom, koji zna kada treba govoriti, a kada šutjeti, kojemu je zadovoljstvo podgvrgavati se surovosti i teškoćama i koji ima poštovanje za sve što je surovo i teško. "Odin je stavio čvrsto srce u moja prsa", kaže stara skandinavska saga: ona je dakle ispravno izrečena iz duše ponosnog Vikinga. (Iznad dobra i zla, IX. poglavlje, §260)

Ali ono što je najvažnije jest da je religija Nietzscheu simbolizirala stvaranje statičnih moralnih zakona, zastupajući vrline za koje se činilo da se odmiču od života i da ga demoniziraju, umjesto da ga slave s radošću i strašću. On je sustavno istražio temeljne psihološke motive iza stvaranja moralnosti i došao do zaključka da je to bio način u kome je nekolicina ljudi uspostavila paralelni svijet u kojemu su neugodne strane stvarnosti poput smrti, boli, nejednakosti i borbe zabranjene i proglašene moralno "pogrešnima". Ovo je dovelo Nietzschea do ratničke staze, osuđujući one koji su osuđivali život s kontroverznom viješću za moderni svijet: "Bog je mrtav".

Gospodar i rob

U svom klasičnom djelu O geneologiji morala Nietzsche određuje povijesno porijeklo različitih oblika moralnosti. On počinje istraživajući dualističku moralnost, posebno vjerovanje da postoje dobre i loše sile u neprestanom međusobnom sukobu i da sklonost prema "dobrom" predstavlja ispravni moralni stav. Prema Nietzscheu, vladajuće kaste u starim civilizacijama su zastupali oblik dualne sklonosti prema onome što su oni smatrali "dobrim" ili "zlim". Međutim, to nisu bili moralni zakoni per se, nego vrijednosti koje su se poklapale s njihovim odnosom prema nižim kastama poput robova.

Za aristokrate su moć, bogatstvo, sila i junaštvo smatrani kao moralno dobri, dok su karakteristike nižih kasti poput krotkosti, bolesti, slabosti i straha predstavljale prirodno zlo. Polako su niže kaste počele zamjerati onim višim zbog situacije u kojoj su se nalazili i to je naposlijetku dovelo do pobune robova protiv svojih gospodara. Ovi primjeri se mogu naći u cijeloj ljudskoj povijesti, posebno su upečatljivi primjeri francuske i ruske revolucije.

Nietzsche objašnjava da je kod ovih pobuna došlo do moralne inverzije vijednosti između aristokrata i robova. Ono što se prije vladajuće kaste smatrale dobrim je sada postalo poptuno zlo za robove. On klasificira ova dva sustava vrijednosti kao gospodarsku i ropsku moralnost kako bi istaknuo i povijesni i moralni kontrast. Dok se ovo manje-više dogodilo svim starim kulturama kroz različite periode u povijesti, Nietzsche se usredotočava na ljude za koje smatra da predstavljaju početak ove inverzije moralnih vrijednosti:

Židovi--ljudi "rođeni za ropstvo", kao što ih je Tacit i cijeli stari svijet vidio; "odabrani ljudi među nacijama", kako oni kažu i vjeruju--Židovi su izveli čudo inverzije vrijednosti tako da je život na zemlji poprimio novi i opasni šarm za nekoliko milenija. Njihovi su proroci spojili u jedno izraze poput "bogat", "bezbožan", "izopačen", "nasilan", "senzualan" te su po prvi put stvorili izraz "svijet" kao izraz za zamjeranje. U ovoj inverziji vrijednosti (u kojoj je također uključeno korištenje riječi "siromašan" kao sinonim za "svetac" i "prijatelj") se može naći značaj Židova; s njima počinje uzdizanje ropstva u moralu. (Iznad dobra i zla, IX. poglavlje, §260)

Nietzsche ne donosi nikakve etničke zaključke o ovoj povijesnoj činjenici te stoga razlikuje Židove kao ljude od njihove religije, judaizma, koju on napada i u njenom modernom obliku kršćanstva, jer se u obliku kršćanstva izokrenute judaističke vrijednosti proširuju Europom, donoseći novu poruku: "krotki će nastaniti zemlju!"

Psihologija ropskog morala

Posljedice novog vala ropskog morala postaju očigledne u psihološkim mehanizmima sljedbenika kršćanstva. Nietzsche objašnjava očigledni sukob koji se sada pojavljuje između novog moralnog sustava i prirodne stvarnosti. Kršćanstvo slavi sve što je slabo i ima nisko samopouzdanje, ali ovo samo potvrđuje mjesto roba. Kako bi se osjećali nadmoćnije u odnosu na njihove bivše gospodare, robovi su morali pronaći način pasivnog dolaska do moći. Izmislili su pojam sažaljenja.

Nietzsche analizira sažaljenje i takav način mišljenja iz psihološke perspektive: pojedinac, koji je slab, prirodno ne može podnijeti svog gospodara - osim ako ne izmisli teoriju po kojoj je gospodar zapravo slab. Rob prema tome tvrdi da sažaljenja svoga gospodara jer on nije posvećen sustavu vrijednosti ropskog morala, koji tvrdi da su jedino krotki s krotkim porivima nagrađeni. Rob stoga stvara iluziju da je on u superiornoj poziciji u odnosu na svoga gospodara, dok se u isto vrijeme osjeća dobro zbog toga. A jedini način da gospodar bude odan Bogu robova koji navodno provodi ovaj sustav je da prihvate svoju inferiornost i pridruže se robovima u jednakosti.

Kako su gospodari mogli podleći svemu ovome? Nietzsche ima nekoliko objašnjenja zašto su stvari došle do toga. Mane i temeljna slabost ljudskog pojedinca su podložne psihološkoj manipulaciji. Na primjer, kada učinimo nešto za što mislimo da je samo po sebi loše, poput ubojstva neke osobe, osjećamo se loše zbog toga. To nam govori naša ljudska savijest, informirajući nas o sukobu između naših djela i naših moralnih načela. To znači da ono što obično označavamo kao "grižnja savijesti" zapravo predstavlja moralnu percepciju događaja, a ne nečega što je objektivno ili apsolutno. Drugim riječima, ako uspostavite novu moralnu percepciju onoga što je "dobro" ili "zlo", tada možete manipulirati ljudima oko vas da se osjećaju loše oko stvari koje su definirane moralno neispravnima.

Zločin i kazna

Nietzsche istražuje psihološki fenomen iza grižnje savijesti te mu nalazi porijeklo u povijesnom periodu kada je čovjek izgubio vezu sa svojim prirodnim instinktima lova i osvajanja. Kada je ovaj primitivni način života odjednom postao demoniziran, čovjek se okrenuo protiv sebe te je izumio grižnju savijesti. Nietzsche također istražuje porijeklo zločina i kazne, povezujući ga s vremenom kada su ljudi stvarali društvene odnose temeljene na obećanjima i povjerenju. Imamo primjer gospodara koji posuđuje novac svom radniku; jedinu garanciju koju gospodar ima da će opet vidjeti svoj novac se zasniva na povjerenju među ljudima.

Naravno, sva ovakva obećanja nisu bila održana te je naposlijetku gospodar morao izumiti protu-obećanje: ako radnik ne može ispuniti svoje obećanje, gospodar ga ima pravo kazniti-tako je nastao pojam kazne. Nietzsche je kritičan prema svim ovakvim moralnim sustavima koje vidi kao fenomene koji potječu od pred-moralnih situacija. On postavlja niz dubokih pitanja: da li će se prekršeno obećanje ispuniti ako gospodar kazni radnika? Može li se gubitak jednog pojedinca jednako uspoređivati s gubitkom drugoga?

Opet vidimo da se dolazi do iste stvari: jednom kada uspostavimo moralne zakone koji se ne poklapaju s našim prirodnim ljudskim ponašanjem, odjednom se osjećamo loše zbog onoga što jesmo. Rob vjeruje da je ovo način oslobađanja od potlačenosti, ali, ako što Nietzsche otkriva, čitava ljudska priroda pati zbog inverzije morala gospodara, ili hijerarhijskih zakona prirode.

Tri judo-kršćanska vjerovanja (Judaizam, Islam, Kršćanstvo) su postigle ogromne pobjede širom svijeta, pokoravajući kulturu za kulturom. Prema Nietzscheu je ovo bila bolest monumentalnih proporcija. On je vidio grupu robova koji su prevarili svoje gospodare da poštuju Boga koji je proglasio moralni sustav koji nije u skladu s prirodnim zakonima. Stvarnost je izgrađena na prirodnom odabiru koji kaže da će samo onaj koji je najviše prilagođen svom okolišu preživjeti. Val kršćanske revolucije širom Europe nije mogao prema tome trajati vječno. Nietzsche je ovo znao te je otkrio da je živio u vremenu koje će spriječiti religiju pobunjenih robova.

Božja smrt

"Gdje je Bog?", uzviknuo je. "Reći ću vam. Ubili smo ga-ja i ti! Svi smo ga mi ubili! Ali kako smo to uradili? Kako smo ispili more? Tko nam je dao spužvu da izbrišemo cijeli obzor? Što smo uradili kada smo odvojili ovu zemlju od njenog sunca? Gdje se sada kreće? Gdje se mi krećemo? Odmičemo li se od svih sunca? Zar se padamo neprestano? Unatrag, postrance, prema naprijed, u svim smjerovima? Postoje li još gore ili dolje? Zar se nismo izgubili kao u beskonačnom ništavilu? Zar ne osjećamo dah praznog svemira? Zar nije postao hladniji? Zar se noć neprestano ne obrušava na nas? Zar ne trebamo paliti svjetiljke ujutro? Zar ne čujemo ništa drugo osim zvukova grobara koji pokapaju Boga? Zar ne osjećamo ništa osim božanskog raspadanja? - Bogovi se također raspadaju! Bog je mrtav! (Vesela znanost, Knjiga treća, §125)

Ovo je iskrena, ali i kontroverzna poruka koju luđak u Veseloj znanosti obznanjuje svojim sugrađanima modernog svijeta. Bog je mrtav zato što smo ga ubili. Kako? Mora se prodrijeti do same jezgre kršćanstva da bi se ovo shvatilo, što je Nietzsche i učinio. Zemaljski život je prema kršćanskom vjerovanju užasno mjesto ispunjeno smrću, boli, nejednakosti i prirodnim instinktima. Sve ovo ide protiv Božje moralne etike koja obećava svojim sljedbenicima sigurno mjesto u raju. Ali mi moramo živjeti prema zakonima tog svijeta poslije smrti ovdje, na zemlji kako bismo došli do raja, i u tome leži problem.

Pravi kršćanin živi svoj život prema moralnim zakonima Raja, ili mu inače nije dozvoljeno doći do rajskih vrata te je osuđen zauvijek na život u paklu. To znači da kršćanin demonizira zemaljski život i njegove prirodne zakone u korist svijeta u kome nema svih neugodnih stvari koje su svojstvene ovoj stvarnosti. Nietzsche i mnogi drugi ljudi poput njega u modernom vremenu su počeli polako i otvoreno kritizirati same temelje kršćanskog vjerovanja. Da li zaista ima Boga? Postoji li zaista raj, i ako da, je li to nešto vrijedno težnje?

Ali ono što je dovelo do slabljenja kršćanstva na Zapadu je bio novi znanstveni optimizam Prosvjetljenja. Tijekom ovog vremena se cijenio čovjekov kapacitet za razum i objektivne istine, nasuprot vjeri koja je došla na udar zbog podržavanja propalog cilja. Znanost i tehnološki napredak će odvesti čovjeka u bolje doba materijalnog bogatstva i napretka. Za Nietzschea ovo doba predstavlja period u kome je Bog ubijen. Tražimo istinu i dolazimo do zaključka da nema Boga. "Sjajno", netko bi mogao reći, "saznali smo da Bog nije stvaran nego samo izmišljotina za praznovjerne neznalice. Vrijeme je da istina zavlada!"

To su također mnogi mislili tijekom tog vremena. Osjećali su se trenutno olakšanima znajući da ne moraju više mariti za Boga koji ne postoji. Ali kao što je Nietzsche primijetio, istina nije uvijek ono što tražimo. Kada se istina za koju smo vjerovali da je istinita iznenada pokazala neistinitom, odmah nam je potrebno nešto novo da zamijeni istinu koja nedostaje. On se upitao: ako više ne vjerujemo u bogove, u što bismo trebali vjerovati? Ljudi su polako počeli postavljati isto pitanje, bez dolaženja do ikakvog zaključka. Odjednom se ostvarila gora nego ikad sudbina: ljudi su napustili svoja vjerovanja u vječne bogove, ali bez vraćanja u nešto drugo. Kako se raj pokazao kao religijski san i kako je zemaljski život još uvijek predstavljao ono što je etički i moralno pogrešno, čovjek nije nikamo imao otići. Usamljen, slomljen očajem kada je shvatio da je zaglavio u svijetu užasa, čovjek je bio osuđen živjeti svoj život u praznini.

Znanost i mistifikacija

Nietzsche je razotkrio kršćanstvo kao religiju protiv života, u smislu da je idealizam te religije, stremeći prema višem božanskom dostignuću, odbacio stvari na zemlji koje bi mogle ozlijediti ili ubiti pojedinca, čime je zapravo promicalo oblik materijalizma gdje je ugodnost pojedinca postala najvećim ciljem. Zbog ovoga je Nietzsche mogao predvidjeti modernu ateističku dilemu koja ne zna u što da vjeruje, budući da je razvitak kršćanstva slijedio očekivani tijek. Ono je jedino moglo očuvati svoju vjeru u Boga sve dok je bilo temeljeno na dogmatičnoj moralnosti. Čim je znanost, što je ironično iskazano naslovom Vesela znanost, istražila svijet pomoću logike i racionalnosti, kršćanski mitovi i većina moralnoga temelja su se pokazale kao laži.

Ali Božja smrt ne simbolizira samo polaku propast kršćanstva. Za Nietzschea je ovaj ključni trenutak u povijesti zapravo tragičan, jer on također označuje trenutak kada je čovjek prestao vjerovati u više ideale. Zatekli smo se u situaciji da živimo svoj život ne znajući zašto. Smisao postojanja je spao na obično postojanje bića. Je li ovo kraj čovječanstva? Da li ovaj trenutak u povijesti označava posljednji dah idealizma, junaštva i umjetnosti?

Nietzscheov odgovor: ne, nije. Postoji tračak nade, ali ne možemo očekivati da ga nađemo ni kod Boga ni kod znanosti. Bog nam ne može pružiti značenje jer je dio lažne religije koja prezire srž samog ljudskog života. Za znanost se čini da nam može pružiti jasno i racionalno vjerovanje u istinu, ali, kao što Nietzsche pametno razotkriva, znanost i religija u konačnici nisu toliko različiti. I jedno i drugo vjeruje u objektivnu istinu, koja pretpostavlja da smo u stanju objektivno tumačiti stvarnost bez ljudske subjektivnosti. Nietzsche opisuje kako znanost, kao i religija, temelji svoje razumijevanje stvarnosti kroz teoriju, koja nikad nije u potpunom skladu s pravom istinom. Zaista, može biti više ili manje realistična. Kada se znanstvena teorija dokaže pogrešnom, ljudi počinju vjerovati da ih čak ni obećanje o objektivnosti ne može spasiti od njih samih:

{...}Kultura koja se temelji na principima znanosti mora biti uništena kada počne postajati nelogična, tj. mora se povući prije vlastitih posljedica. Naša umjetnost pokazuje ovaj univerzalni problem: uzalud se netko oslanja imitativno na sve velike produktivne periode i stvari; uzalud netko skuplja svu "svjetsku literaturu" oko modernog čovjeka zbog ugodnosti; uzalud se netko postavlja usred stilova umjetnosti i umjetnika svih doba, kako bi im mogao dati imena, kao što ih je Adam dao zvijerima: taj netko još uvijek ostaje gladan iz vanjskog pogleda, "kritičar" bez radosti i energije, aleksandrijski čovjek, koji je knjižničar i ispravljač pogrešaka, koji je bezveze osliijepio od prašine iz knjiga i tiskarskih pogrešaka. (Rođenje tragedije, §18)

Znanost je pristup životu bez konteksta, što znači da ne nudi nikakvu egzistencijalnu istinu ili savjet, samo kliničke zaključke. Znanost može, na primjer, istražiti porijeklo svemira, ali ne daje nikakve tvrdnje zašto je nastao ili što on znači za nas. Jedino egzistencijalna filozofija može pružiti značenje našem životu i upravo ovdje Nietzsche otkriva probleme pri pretvaranju znanosti u novu religiju. Ona nam ne pruža one istine koje tražimo, jer nema kontekstualne povezanosti s našim postojanjem. Ona nam daje brojeve, ali brojevi sami po sebi ne čine nikoga sretnijim.

Nietzsche počinje ispitivati motive iza pretvaranja vjerovanja od religije do znanosti te otkriva da je ono postala plitka zamjena za ideale koji nedostaju, pokušavajući sakriti protežuću prazninu koja je inherentna ljudskom postojanju:

Iako znanost nije najnoviji oblik asketskog ideala koji se pojavio - a tada se radi o slučajevima koji su previše rijetki, plemeniti i iznimni koji se mogu suprotstaviti općem mišljenju - znanost je danas mjesto za skrivanje svakakvih oblika nesretnosti, nedostatka vjerovanja, nagrizajućih crva, mržnje prema samome sebi, grižnje savjesti. Ona je tjeskoba nedostatka ideala, ona pati od nedostatka velike ljubavi, nezadovoljstva sa uvjetom nedobrovoljnog skromnog prijezira. O, što sve danas znanost ne skriva! Za koliko toga je namijenjena da skriva! Učinkovitost naših najboljih učenjaka, njihova bezumna marljivost, njihove glave iz kojih isparava dan i noć samo majstorstvo njihovog rada - koliko često je ovo izvlačilo svoj smisao iz činjenice da oni više ne dopuštaju nekim stvarima da postanu vidljive. Znanost je sredstvo za njihovo uspavljivanje. (O genealogiji morala, §23)

Zbog ovakve prirode znanosti i stanja u kojem se trenutno nalazi, Nietzsche predviđa mistifikaciju znanstvene "istine" koja će naposlijetku dovesti do istog nihilističkog stanja kao što je učinilo i kršćanstvo prije nje: shvaćanje da ne postoji nijedna objektivna istina koja je inherentna životu. Istina je ljudska subjektivna tvorevina koja je primijenjena na život kako bi mu se dodijelilo značenje, ali iznad toga leži svijet praznine. Što će biti sa bezbožnim modernim pojedincem, koji bježi od svoje neizbježne sudbine? Je li ostalo imalo nade?

Život

Mnogi ljudi često svrstavaju Nietschea zajedno sa modernim egzistencijalistima, zbog toga što oni vjeruju da životu manjka bilo kakvo inherentno značenje, što se djelotvorno razotkrilo dekonstrukcijom religije i znanosti. Ovo je dovelo ljude u stanje patnje i očaja; što ćemo dalje učiniti, sada kad smo postali bogovi? Istina je da je Nietzscheova proto-egzistencijalna filozofija ima mnogo povezanosti sa patnjom i boli koja čini veliki dio ljudskog života. U nekoj mjeri se čak može tvrditi da je srž njegove filozofije pokušavanje pronalaska produktivnog i pozitivnog načina suočavanja s prazninom i boli, ali Nietzscheov egzistencijalizam je puno više od pasivnog prihvaćanja. On je divlje i ekstatično slavlje onoga što nas zaista čini ljudima, dok u isto vrijeme potajno ukazuje na postojanje iznad onoga što trenutno uzimamo zdravo za gotovo.

Filozofija čekića

Nastavljamo tamo gdje smo stali, pokušavajući odgovoriti na pitanje: "Je li ostalo imalo nade?" Kao što Nietzsche objašnjava, Zapad ubrzano propada duhom, gubeći originalne vrijednosti koje su ga nekad činile toliko velikim. On ovu prikradajuću prazninu, ili nedostatak vrijednosti, naziva nihilizmom. Ali Nietzscheov nihilizam je drukčiji od popularnog tumačenja, tj. od vjerovanja u ništa. Nietzsche ne vidi nihilizam kao konačni korak zbog kojeg se nikad nećemo moći vratiti natrag. Zapravo, njegovi osjećaji straha i prijezira prema umirućoj civilizaciji se polako primiču novoj filozofiji; novom duhu nade za budućnost. On ga naziva ponovnim vrednovanjem svih vrijednosti.

Nietzsche vidi doba nihilizma kao logičnu posljedicu kršćanskog negiranja života. Kršćanstvo ne podržava stvari koje označavaju sretan život u skladu s vrlinama; snaga, mudrost, moć, razvoj, širenje i junaštvo. Umjesto toga pokušava doći do moći kroz moralnost, zalažući se za ono što je slabo i što propada. Prije ili poslije, Nietzsche objašnjava, kršćanski ropski instinkt svoj svijet sužava do nihilizma. Ovaj proces je užasan, ali neizbježan; naša jedina prilika za preživljavanjem predstavlja nadilaženje kršćanskog nihilizma stvaranjem novih vrijednosti. Ove vrijednosti moraju biti plemenite i moraju voljeti život, ili će inače propasti u crnu rupu kršćanskog poricanja života.

Ponovno vrednovanje svih vrijednosti označava povijesni pomak prema novim vrijednostima, ali simbol ovog procesa postaje očigledan: budući da su vrijednosti, moral i etika društvene norme koje je stvorio čovjek, a nisu nešto što je inherentno prirodi, one zapravo predstavljaju varijable. Možemo stvarati, kao i uništavati vrijednosti. Nietzsche otkriva da se ovaj postupak može upotrijebiti kao produktivna filozofska metoda, poput čekića: uništimo sve vrijednosti kako bi pronašli one koje će ostati. Te vrijednosti će biti istinske, budući da su uspjele odoljeti dobu nihilizma. Niezsche oslikava ovu nejednakost između vrijednosti kroz simbolički aforizam:

"Zašto si toliko tvrd!", reće jednog dana ugalj dijamantu; "Zar nismo srodni?"--

"Zašto toliko mekan? Srodniče, ovo te pitam: zar nisi moj srodnik?

Zašto toliko mekan, ponizan i pokoran? Zašto postoji toliko poricanja i abnegacije u tvom srcu? Zašto ima toliko malo sudbine u tvom izgledu?

A ako jednog dana nećemo biti neumoljivo povezani sudbinom, kako ćeš jednog dana - pokoravati zajedno sa mnom?

A ako tvoja tvrdoća neće sijevnuti i rezati i sjeckati na komade, kako ćeš jednog dana - stvarati zajedno sa mnom?

Jer su tvorci tvrdi. A blagoslov se tebi čini pritiskanje tvoje ruke na milenije, ako na vosak,--

--Blagoslovom ti se čini pisanje na volji milenija kao na mjed, --snažnije od mjedi, plemenitije od mjedi. Nova tvrdoća jedino je najplemenitija.

Ovu novu ploču, o moj srodniče, postavljam iznad tebe: POSTANI TVRD!--(Tako je govorio Zaratustra, Treće poglavlje, §29)

"Postani tvrd" - ovo je Nietzscheova filozofija otpora dobu propadanja u kojemu se našao zarobljen iznutra. Kako bi preživjeli sile koje prijete zapadnoj kulturi i njezinim junačkim vrijednostima, moramo stvarati i izgrađivati budućnost. Nihilizam postaje djelotvorno oruđe u tom procesu, pomoću kojeg možemo razlikovati istinu od laži, iliziju od stvarnosti. Ovaj aktivni nihilizam je proizvod Nietzscheove zapanjujuće volje za otpor, iako je živio usamljeničkim životom, neprestano trpeći tjelesnu i mentalnu patnju. Njegov uspon do vrha je postao definitivan te je stvorio koncept koji će još jednom zauvijek promijeniti zapadnu filozofiju.

Natčovjek

Jedna od Nietzscheovih najkontroverznijih i pogrešno shvaćenih filozofskih ideja je ona o Natčovjeku (Übermenschu). Prvi put smo se upoznali s Natčovjekom u djelu Tako je govorio Zaratustra:

UČIM VAS O NATČOVJEKU! Čovjek je nešto što treba nadići. Što ste učinili da ga nadiđete?

Sva bića dosad su stvorila nešto što je iznad njih: želite li biti oseka te velike plime te se radije vratiti zvijerima nego nadilaženju čovjeka?

Što je majmun čovjeku? Smijurija, stvar srama. Isto to će i čovjek biti natčovjeku: smijurija i stvar srama.

Napredovali ste od crva do čovjeka, mnogo toga u vama je još uvijek ono od crva. Jednom ste bili majmuni, čak i danas je čovjek više majmun od bilo kojeg majmuna. (Tako je govorio Zaratustra, Poglavlje I.§3)

Čovjek je uže raspeto između životinje i natčovjeka--uže iznad provalije.

Opasni prijelaz, opasno putovanje, opasan pogled prema natrag, opasno drhtanje i zaustavljanje. (Tako je govorio Zaratustra, Poglavlje I.§4)

Tri oblika čovjeka - životinja, čovjek, bog - je pradavna teorija koja se pojavljuje, na primjer, u epu o Gilgamešu. U njemu se tvrdi da čovjek nije određena konstanta, nego stvorenje koje je sposobno ili da degenerira i sroza se do razine životinja, ili da se uzdigne iznad ljudskih uvjeta i nadiđe sam sebe. Da bismo nadišli sebe, prvo se moramo znati nositi sa našim inherentnim slabostima i pretvoriti ih u nešto produktivno što će dovesti do veće slave. Ali najgoru sudbinu čovjekovu ne predstavlja postajanje životinjom. Najgora sudbina je pretvaranje volje za moći u volju za preživljavanjem, tj. u volju za očuvanjem i održavanjem statusa ljudskih uvjeta, ni tonući, ni uzdižući se.

Nietzsche naziva ovo stanje Posljednjim Čovjekom; moderni zapadnjak je kroz kršćansku moralnost demonizirao svoju životinjsku prirodu, ali je i također izgubio svoje plemenite vrijednosti, koje su bile potrebne za nadilaženje. Kao posljedicu ovoga, njegova filozofija se okrenula prema unutra u obliku borbe za trenutno preživljavanje i očuvanje. Kako bi se suprotstavio ovom nihilizmu nastalom od kršćanskog poricanja života, Nietzsche nas poziva da se uzdignemo i napustimo naše ljudske, suviše ljudske odlike.

Prvo, moramo odbaciti laži nihilističke kršćanske vjere. Odbaciti vjerovanje da će pokorni naslijediti zemlju. Odbaciti sažaljenje. Odbaciti slabost. Odbaciti moć mase. Ostajemo sami, spremni za rat i uništavanje, spremni uništiti ono za što se dokaže da je iluzija te ostati s objema nogama na zemlji. Nema platonske transcendencije iznad ovog svijeta, nema objektivne istine koja bi oslobodila čovjeka od njegovog zemaljskog postojanja i učinila ga božanskim - nema Boga koji nam obećava bolji život.

Drugo, moramo razumjeti doba nihilizma. Ne smijemo ga se bojati, naprotiv, moramo ga slaviti i cijeniti kao proces u kome lažni idoli polako blijede, čime ostaje prostor da stvorimo nove vrijednosti i idole. Ovi idoli će biti zvijezde vodilje za buduće generacije, koje će, zahvaljujući našem vjerovanju u nadvladavanje nihilizma, nastaviti provoditi plemenite vrijednosti prihvaćanja i slavljenja života.

Treće, moramo napustiti pasivno stanje jednostavnog bivstva čovjekom i nadići sami sebe; moramo slijediti našu volju za moći i postati Natčovjekom. Ovo možemo ostvariti tako da naučimo kako se nositi s našim unutarnjim Dionizom i kako usmjeravati destruktivne moći u čistu kreativnost. Ovo je jedino moguće ako posjedujemo Dionizijske moći, ili kao što je Zaratustra rekao: "onaj mora imati kaos u sebi, kao bi stvorio zvijezdu koja pleše" (Tako je govorio Zaratustra, Poglavlje I.§5.).

Za natčovjeka se prema tome može reći da predstavlja egzistencijalni proces u kojem Zapadni čovjek može naučiti kako da se nosi sa smrću vrijednosti i ideala, koji su dugo vremena potiskivali prirodne čovjekove instinkte, te iskoristiti produktivno taj tragični nihilizam kako bi se stvorile nove vrijednosti koje će naposlijetku dovesti ne samo do plemenitih vrijednosti koje nadilaze judo - kršćansku vjeru, nego konačno i do trenutka u kome će ljudska slabost i mane poput sažaljenja, samo-poražavanja i psihologije robova biti nadvladane, što će označiti potpuno novo doba u povijesti čovječanstva: doba Natčovjeka.

Volja za moći

Do mnogih se važnih otkrića došlo u 19. stoljeću. Jedno od njih, objavljivanje svjetski poznatog djela Charlesa Darwina, Porijeklo vrsta (1859.) je ozačilo novo doba u povijesti. Čovjek iznenada više nije bio uzvišeno biće kojeg je Bog stvorio, nego jednostavno napredniji oblik životinje čiji su instinkti požude i sukoba još uvijek bili prisutni u modernom vremenu. Ovo je promijenilo način na kojeg smo gledali na sebe u odnosu na ostatak životinjskog carstva, ali najviše od svega je potvrdilo ono o čemu su mnogi filozofi već neko vrijeme razmišljali: čovjek u konačnici ne stremi prema nečemu zbog moralnog dobra, nego jednostavno zbog primitivnih nagona koji su duboko ukorijenjeni u naše evolucijsko pamćenje.

Nietzsche je pripadao onoj grupi mislilaca koji su odbacili kršćanske moralne temelje, ali je on vjerojatno bio jedini koji je također odbacio i teorije suvremenih biologa. Darwinova teorija, danas poznata kao "prirodni odabir", je u osnovi tvrdila da sve vrste na našem planetu žive prema instinktu za preživljavanjem, i da se samo najjači od oblika života prilagođavaju okolišu, dok oni slabiji propadaju. Različiti mislioci su tijekom godina ovo različito tumačili, na primjer, kao društvenu teoriju koja se primjenjivala na ekonomske klase (socijalni darwinizam) ili čak na čistu snagu ("snaga je sve").

Nietzsche nije bio impresioniran nijednom od ovih teorija. Prirodni odabir, po njegovom mišljenju, nije u potpunosti objasnio zašto odlučujemo živjeti i koji su naši najosnovniji porivi koji nas nagone na postojanje. On je oblikovao vlastiti koncept, koji je bio više egzistencijalan nego čista naturalistička znanost Darwina i njegovih kolega, te ju je nazvao "volja za moći". Ova volja, tvrdi Nietzsche, je sama srž želje bića za življenjem. Nasuprot materijalističkoj borbi koju je zagovarao Darwin, volja za moći u osnovi nije o borbi za preživljavanjem. Umjesto toga je ona volja za širenjem, pokoravanjem, razvojem i skupljanjem energije, što nas u konačnici motivira da živimo.

Slijedeći ulomak iz Antikrista je rani odjek ove filozofije:

Što je dobro? - Što god pojačava osjećaj moći, volje za moći, same moći, u čovjeku.

Što je zlo? - Što god izranja iz slabosti.

Što je sreća? - Osjećaj da se moć povećava - da se otpor nadvladao. (Antikrist, §2.)

Sama moć se gleda kao neprestano rastući instinkt, koji uključuje, ali nije ograničen na, borbu za trenutno preživljavanje. Volja za moći je zanimljiva u tome da uključuje jednu od Schopenhauerovih granajućih ideja. Dok je Schopenhauerova volja ona koja očuvava nečiji život, Nietzscheova volja je veća koja čak uključuje i druge volje kako bi postala još jača, kroz jedinstvo. Kontroverzno je da on uključuje ostale vrline kao ljubav, sažaljenje, laganje, čak i traganje za samom objektivnom istinom, kao osnovnu volju za moći. Sami život postaje prava definicija one Nietzscheove volje:

Što god da je živo, a ne mrtvo, i čini to isto drugim tijelima, pri čemu se pojedinci unutar nje suzdržavaju da to čine jedno drugom, mora biti utjelovljena volja za moći, koja će nastojati rasti, širiti se, privlačiti sebi i uzdizati se, ne dugujući ništa moralnosti ili nemoralnosti zbog toga što ŽIVI i što JE život prava volja za moći. (S onu stranu dobra i zla, §259.)

Briljantno otkriće koje je Nietzsche ostvario s ovom teorijom se sastojalo u tome da je pobilo kršćansko vjerovanje u čovjekovu prirodnu sposobnost za moralnim dobrom, kao i materijalizam 19. stoljeća koje je tvrdilo da je čovjek živio samo zbog materijalnih poriva. Umjesto toga je on tražio dublje motivacije koje su razlog zašto postupamo na određene načine. Njegov zaključak je bio da svi oblici života žive kako bi pobijedili bilo kakav otpor te kako bi postali moćniji, gdje moć nije definirana kao materijalno bogatstvo, nego kao egzistencijalni poriv sa samim sirovim i snažnim osjećajem moći. Stoga proces prirodnog odabira više nije bio samo borba za preživljavanje, nego borba za moći koja bi obuhvatila što više života - što više same egzistencije.

Vječno vraćanje

Kako bismo shvatili naše postojanje kao fenomen, prvo moramo razumjeti koncept vremena. Može se reći da postoje uglavnom dva različita pogleda na vrijeme: linearni i kružni pogled. Ovaj prvi je predstavljen u judo - kršćanskoj kulturi, gdje se na vrijeme gleda kao na stalni razvoj prema kontinuirano boljem stanju postojanja. Ovaj pogled je još uvijek prisutan danas, u smislu kad govorimo o modernom "napretku", pogotovo o onom tehnološkom. Suprotni pogled je onaj kod starih Grka, gdje se na vrijeme gleda kao na nešto ciklično i ponavljajuće. Razlika se najbolje može objasniti ako se vrijeme zamisli kao uže; judo - kršćanski pogled vidi vrijeme kao ispravljeno uže koje ide prema gore, dok stari Grci gledaju na vrijeme kao na uže u obliku kružnice.

Nietzsche, kojega otprije poznajemo kao velikog štovatelja stare grčke kulture, je pronašao savršenu metaforu koja opisuje stvarno značenje vremena koje je kružno po svojoj prirodi. U Veseloj znanosti on piše:

Što kada bi ti se, nekog dana ili noći, demon ušuljao u tvoju najusamljeniju usamljenost i rekao: "Ovaj život kojeg sada živiš i kojeg si živio ćeš morati proživljavati bezbroj puta iznova; i u njemu neće biti ništa novog, ali svaka bol i svaka radost, svaka misao i svaki uzdah i sve neizrecivo maloili veliko u tvom životu će ti se morati vratiti, sve u istom redoslijedu i poretku--čak i ovaj pauk i ova mjesečina između stabala, čak i ovaj trenutak, i ja sam. Vječni pješčani sat postojanja je okrenut naopako opet i opet, i ti s njim, zrnce prašine! Zar se ne bi bacio na zemlju, i škrgutao zubima i prokleo demona koji ti ovo govori? Ili si jednom iskusio veliki trenutak kada bi mu odgovorio: "Ti si bog i nikada nisam čuo ništa uzvišenije." (Vesela znanost, §341.)

Implikacija iznesena u ovom aforizmu se najbolje razumije kada se stavimo u istu situaciju i pokušamo zamisliti njen učinak na naš život ovdje i sada. Kao što Nietzsche kaže, prvo ćemo postati veoma skeptični, možda čak i uplašeni življenja svog života opet i opet. Dok ne zastanemo i ne razmislimo: ako je to istina, kao bih se s time nosio? Život, suprotno od naprednog pogleda koji kaže da ćemo biti sretniji i sretniji što više vremena prolazi, je ispunjen sa mnogo tužnih i užasnih trenutaka. Nietzsche je znao da su bol i patnja bili stvarni i da im ne možemo pobjeći, bez obzira koliko nam to bilo teško. Pa kako se onda možemo nositi s boli; kako možemo nadvladati užase života? Nietzsche je smatrao da je najbolji način prihvatiti bol kao iskustvo - "ono što me ne ubije, čini me jačim" - te da se aktivno otvorimo prema životu.

Vječno vraćanje je determinističko u smislu da ne vjeruje u slobodnu volju, gledajući pojedinca kao na organski proizvod života kružnog protoka događaja; ne možemo naći "nove istine" o životu, samo možemo otkriti i naučiti iz vječnih aspekata našeg postojanja. Ovo znači da sreća u konačnici mora biti u vječnosti i ovdje Nietzscheovi aforizmi počinju imati praktični učinak na naše živote: ako smo prisiljeni živjeti stalno iznova, sigurno da želimo da život bude što smisleniji i bogatiji. Morali bismo prihvatiti život, riješiti se našeg poricanja smrti i boli i shvatiti da smo samo mali dio mnogo većeg sustava. Morali bismo naučiti kako živjeti strasno i stremiti prema vječnosti. Ali kako?

Budući da ćemo svi umrijeti, vječnost se nikako ne može naći u tjelesnom postojanju, kao što tvrdi kršćanstvo. Umjesto toga moramo tražiti stvari u životu koje nastavljaju živjeti i nakon našeg prisustva ovdje na zemlji. Ono što ostaje su ostaci plemenitog pojedinca: velika umjetnost, velika otkrića, velike borbe i velika povijesna ostvarenja. Jedini način da postanemo besmrtni je stvaranje i borba za promjenom svijeta u kojem živimo, do mjere da će se velike stvari ponavljati nakon što umremo. Glazba Ludwiga Van Beethovena, slike Caspara Davida Friedricha i filozofija Arthura Schopenhauera: ovi majstori će nastaviti živjeti kroz svoju umjetnost koju su darovali čovječanstvu, jer su uspjeli uhvatiti zračak vječnosti u svojim djelima. Nietzsche, koji je tragično preminuo u danima stalnog propadanja, je ipak uspio prikupiti svoju snagu i nastaviti borbu za onim u što je vjerovao. Umro je uvjeren da je ostavio svijet u drugačijem stanju nego što je dotada bio - i bio je u pravu: kroz njegovo zapanjujuće naslijeđe poezije, filozofskih aforizama, glazbe i pisama, Friedrich Wilhelm Nietzsche je objavio rat čitavom modernom svijetu, protresući njegove same temelje kako bi srušio sve što je sveto, obnavljajući stari poredak i bodrio buduće generacije da žive s hrabrošću i časti.

Friedrich Nietzsche - CORRUPT perspektiva

Moj dragi prijatelju, kakav je ovaj naš život? To je brod koji pluta morem, i sve što netko sa sigurnošću može reći o njemu je da će se jednog dana nasukati. Evo nas, dva stara dobra broda koji su bili vjerni susjedi, i iznad svega tvoja ruka je učinila sve da me spiječi "nasukavanja"! Nastavimo onda naše putovanje - svatko iz obzira prema onom drugom, za dugo, a opet dugo vremena. Trebali bismo jako mnogo nedostajati jedan drugome! Podnošljivo mirno more i dobar vjetar i iznad svega sunce - ono što želim za sebe, želim također i za tebe, i žao mi je da moja zahvalnost može naći svoj izraz jedino u takvoj želji koja nema nikakvog utjecaja na vjetar ili vrijeme. (Ulomak iz pisma Franzu Overbecku).

Kada je Friedrich Nietzsche napustio ovaj svijet, u zraku je bio neugodni osjećaj kroz čitavu Europu. Prvi Svjetski rat još nije počeo, ali nadolazeći kolaps onoga za što se prije smatralo da su sami temelji vjere, razuma i civilizacije, je davao nagovještaj da je razrušeno iznutra. Pozitivizam Prosvjetiteljstva je završio onda kada su ljudi počeli shvaćati negativne posljedice tehnološkog razvoja. Religija je još uvijek ostala, ali se našla u svijetu gdje se broj vjernika stalno smanjivao i gdje je moderna sekularizacija sve više rasla. Društvo je ubrzano napredovalo u nekim područjima, ali iza svega toga su se mogli predvidjeti budući politički problemi koji će biti posljedice saveza i sukoba.

Nietzsche je je odrastao u nestabilnom vremenu gdje su se prethodne sigurnosti glede vjere, znanosti i dobra čovjeka polako počeli raspadati. Plitki optimizam koji su ljudi pokušali predstaviti kao otpor je ometao njegovu potragu za istinom i smjerom u životu. Nietzsche se udaljio od religije u potpunosti te je osjećao da biva uvučen u krug kaosa. Pokušao je pronaći razlog iza ljudskih motiva i radnji, kako bi očuvao svoj razum. Jedan od najvećih Nietzscheovih doprinosa svijetu filozofije predstavlja njegov skepticizam društvenih tvorevina koje se smatraju svetim zakonima.

Moral i etika ne definiraju nužno nešto što je u skladu sa stvarnošću. Zapravo su većina naših moralnih stavova stvoreni kao tableta za uspavljivanje ili protuotrov za dosadu, bol i užase koje život sa sobom nosi. Problem u pokušaju stvaranja vlastitog "sigurnog" svijeta je u tome da se lako pomiješa sa stvarnim svijetom u kojem svi predstavljamo jedan dio. Religija, a posebno judo - kršćanstvo, je krivo za ubacivanje ovakvih stavova u zapadnu kulturu: mitovi i rituali vjera prije kršćanstva su zapravo bili izraz ljudskog stanja ovdje na zemlji, ali za kršćanstvo su mitovi postali stvarni fizički svijet s nerealnim uvjetima koje su ljudi morali ispuniti kako bi ostvarili duhovnu transcendenciju. Lažna transcendencija koja je uskoro uslijedila je uskoro rezultirala u vlastitoj dekonstrukciji; Bog je ubijen, ali je pitanje da li je na kraju on sam sebi oduzeo život?

Ono što je uslijedilo je prije izrečeno Nietzscheovim napadom na Sokrata: za religiju se ispostavilo da je bila prijevara i znanost je bila nova vjera koja ju je zamijenila - ali da li je bila imalo bolja? Sokrat je u staroj Grčkoj branio ljudsku sposobnost za ljudskim razumom, što je Nietzsche vidio kao umanjivanje emocionalne moći Dioniza i lažnu vjeru u klinički pogled na svijet koji se nije temeljio na istini, nego na besciljnim nagađanjima i grubom materijalizmu. Čovjek je izgubio svoju volju da živi strastveno te se odlučio skrivati od života, ispod krinke "istine" i "dostojanstva". Što je ostalo od dostojanstva sada kad je propala kultura?

Junačka i mračno emotivna glazba Richarda Wagnera je dala Nietzscheu novu nadu za budućnost: ovo je bilo ponovno rađanje njemačke kulture kojoj se on toliko nadao. Život ispunjen neprestanom borbom i uzbuđenjem mu je bio privlačan, što je bila oštra suprotnost dogmatičnom samo-poricanju i znanstvenoj racionalnosti. Ali se borba za uskrsnućem njemačkog duha pokazala mnogo težom nego što se očekivalo. Problem nije bio samo vanjske prirode; vjera, moć, dostojanstvo, individualnost, nego je i ljudska priroda u svojoj srži imala mnoštvo mana. Ove mane su bile ljudske, ali ipak su i dalje bile mane te se stoga s njima moralo suočiti. Uslijedio je gnjevni Nietzsche koji je oštro kritizirao moderni humanizam te je umjesto toga zagovarao vrline i ideale koji su pokušavali nadići prosječnog ljudskog pojedinca. Ako bi Europa mogla opet izrasti iz kaosa u kojeg se upetljala, jedina nada je bila nadvladavanje praznog prostora koji se stvorio te postavljanje novih temelja za buduće generacije. Čovjek je morao prestati biti pukim čovjekom te je morao težiti da postane natčovjekom.

Nietzscheove mentalne i tjelesne bolesti su ga godinama opsjedale, ne ostavljajući mu nijedan trenutak olakšanja bez da ga ne podsjete na tragičnu egzistencijalnu sudbinu svih ljudskih bića koja su patila poput njega. Agonija i očaj nisu uspjeli ugušiti njegovu neizmjernu volju za životom i nadilaženjem. Moderni stereotip ogorčenog i usamljenog čovjeka koji mrzi sve i svakoga mora biti izbrisan iz povijesti, te biti zamijenjen stvarnim Nietzscheom kojeg poznajemo kroz njegova djela i glazbu; poznajemo ga kao njemačkog genija koji je slavio život, štovao ga kao boga, ostajući vjeran njegovim zakonima i oštrim uvjetima. Njegova filozofija se razvila do nemilosrdne posvećenosti onome što stavlja našu snagu i hrabrost na kušnju, sa svrhom da poboljša našu moć i volju za životom.

Ovo za modernog čitatelja treba predstavljati Nietzsche, od kojeg moramo učiti i primijeniti to što naučimo na svakodnevni život. Napuštajući naš samo-poražavajući pogled na svijet, naš sram od usamljenosti, naše zamjeranje sukobu i moći i naše opsesije s nama i drugima, možemo se polako početi racionalno suočavati sa životom, počašćeni što smo živi, ovdje i sada. Iako je prošlost mračna i iako se moderno vrijeme čini potpuno praznim i tužnim, još ništa nije izgubljeno. Život se mora nastaviti u stvarnom svijetu, ali je stvarni svijet u konačnici posvećen samo onima koji se usude na izazov uzdizanja. Ako postanete jedan od onih koji se usuđuju prihvatiti takav izazov, danas ćete ratovati, ali će vam sutra vječnost pripadati zauvijek.

Ovaj dokument ima odobrenje iz CORRUPT.org

Dodatna literatura

Friedrich Nietzsche, "Iznad dobra i zla"

Friedrich Nietzsche, "O geneologiji morala"

Friedrich Nietzsche, "O istini i lažima u bezmoralnom smislu" ^HTML

Friedrich Nietzsche, "Antikrist"

Friedrich Nietzsche, "Rođenje tragedije"

Friedrich Nietzsche, "Sumrak idola"

Henry Louis Mencken, "Filozofija Friedricha Nietzschea"

<<