Vjerojatno je već dosta toga rečeno o Izraelu, ali malo toga ima veze s općim razumom. Ljudi su previše zauzeti braneći svoja savezništva--ili svoje novčane donatore--da bi rekli ono očigledno: propadajuća carstva vole inozemne ratove kako bi odvratili pažnju svog naroda.

Svatko može podržavati inozemni rat. "Uništite zlikovca! On prijeti našoj slobodi!"--stoga pošaljemo trupe prema Afganistanu, Viet Namu, Iraku, Kubi, Grenadi, Libanonu, ili gdje već. Vade se zastave, domoljublje trešti na radijima, te ostvarivanje političkih ciljeva smatramo velikom pobjedom.

Međutim, sama situacija se nikad ne mijenja. Uskoro će novi rat biti potreban.

Već nekoliko godina izraelska politika se sastoji u tome da održi na udaljenosti svoje arapske susjede pomoću dviju moći: nuklearnim raketama dostavljenim pomoću podmornica te vojnoj moći Ujedinjenih Država: Židovi i Muslimani znaju da su njihove vjere inkompaktibilne te da samo jedan narod može vladati Bliskim Istokom.

Inteligentna politika Izraela bi bila da priznaju da samo etnički Židovi pripadaju Izraelu, da isključe sve ostale te da prestanu pokušavati utjecati na širu politiku regije. Ovo se suprotstavlja Zapadnom mandatu multikulturalizma te bi učinilo Izrael očiglednim "negativcem" sudeći prema stoljećima Žido-Kršćanske misli, stoga se ovo ne može javno priznati. Zato dolazi do groteksnog kompromisa.

Kada Muslimani gledaju na Sjedinjene Države oni vide državu koja isključivo izabire vođe koji su vjernici. Oni vide desničare kojiima dominiraju radikalni kršćanski interesi te ljevicu uglavnom financiranu i vođenu radikalnim židovskim interesima. Oni vide da se AIPAC, ili American-Israeli Political Action Committee optužuje za krađu državnih tajni i prisluškivanja, ali da se ne poduzimaju oštre mjere.

Nije nikakvo iznenađenje kada ljudi pljeskaju izjavama Osame bin Ladena kada zove Ameriku "križarima". On je predvidio da će udružene snage Židova i Kršćana napasti Islam te su se njegove riječi pokazale istinitim s napadima na Afganistan i Irak. Nadalje, njegove riječi će se opet pokazati istinitima , jer neće biti rješenja za trenutnu izraesko-libanonsku "krizu".

Svijet bez Židova i Muslimana bi bio oblik siromaštva. Obje skupine su dale veliki doprinos kulturi i znanju obrnuto proporcionalnim njihovim brojevima (da se stavi na znanje, isto to su učinili i Europljani, u većoj mjeri). Obje skupine imaju tradicije o znanju i kulturi koje su vrijedne poštovanja te religijskoj disciplini koja je poštovana na svakom kontinentu. Obje grupe su nekompaktibilne.

Islam je religija negiranja sebe, Judaizam je religija samo-spoznavanja. Islam je religija borbe za višom dušom koju dijeli sav život, dok je Judaizam religija borbe za definicije pojedinca. Dok su jednom bile etničke slične, sada su se grupe podijelile--Židovi su postali većinom europski u karakteru, dok su Muslimani karakterom postali uvelike azijski. Kompaktibilnost nije mogućnost.

Židovske populacije su uvelike napredovale u nekim muslimanskim zemljama, zahvaljujući tolerantnim vođama i sklonosti tih populacija da se drže za sebe i da izbjegavaju vrijeđanje lokalnih konvencija (razumno ponašanje svakog dugoročnog gosta). Isto se ne može reći za Izrael, ali ovo pokazuje razdor između židovskih i muslimanskih populacija: Izrael je išao prema modernizmu i tehnološkom bogatstvu, dok su Muslimani stremili prema tradiciji i religiji. Tako je u Izraelu uloga Muslimana najsličnija onoj koju imaju Meksikanci u Sjedinjenim Državama, kao uvezena radna snaga kojoj se isplaćuje jako mala plaća.

Ovo je situacija koja se, usprkos njenoj popularnosti među glasačima, neće završiti dobro. Poslovično bure baruta moći ima svoj fitilj u pepeljari koju koristi svaka grupa s popularnom podrškom u cijeloj regiji. Jedini razlog zbog kojeg nije eksplodirala je da te grupe nisu dovoljno pod stresom da previše puše, tako da je pepeljara samo napola puna. Kakva sreća!

Od Zapada će se tražiti u nadolazećim mjesecima da pruže više podrške Izraelu u obliku oružja i savjetnika, ili da daju izravan doprinos vojnicima, ukjljučujući i UN-ovim "mirotvorcima" i Američkom "osoblju podrške". Bit će nam rečeno da je ovo način sprječavalja daljnjih gubitaka života, ali ćemo zapravo uraditi svije stvari: odvratiti svoju pozornost inozemnim ratom i podržavati situaciju koja će propasti opet i opet--loš plan.

Situacija se nikad ne mijenja. Uskoro će novi rat biti potreban.

Stavimo ovo u povijesni kontekst. Šireći Zapad je iza sebe ostavio svoju tehnologiju u kolonijalnim carstvima te se one proširuju u fanatičnoj mjeri. Sve te kolonije će željeti luksuznosti i pogodnosti življenja u zemljama prvog svijeta u svijetu koji to ne može izdržati. Energija, voda, hrana i prostor su u malim zalihama. Treći svjetski rat neće biti između Europljana nego između između nacija prvog svijeta i izgladnjelog trećeg svijeta kojemu su iznenada oduzeti snovi.

A naše vođe? Desnica je opsjednuta evangelističkim Kršćanstvom, koji između ostalog priželjkuje i ostvarenje konačnog rata koji nagovješćuje dolazak Sudnjeg dana te i propasti kada ćemo se svi čarobno pojaviti u raju. Ljevica je ovisna o židovskoj potpori, a židovska potpora demografski (ali ne i svi pojedinci) favoriziraju Izrael. Obje grupe su suicidalne.

Ova situacija se neće dobro završiti za Židove. Slično kao što se dogodilo 1930.-ih u Njemačkoj, njihova nepotistička manipulacija tiska i kulture i određene industrije će biti primjećena, kao i njihova potpora političkim aktivnostima koje štete domaćoj populaciji. Kako Zapad srlja u Treći svjetski rat, bit će i više nego dovoljno krivnje Židova.

Ali da se ovo ne počne smatrati kao anti-semitska bujica riječi, vidjet će se da ista sudbina čeka i evangelističke Kršćane. Kršćani su bili proganjani svaki put kada je njihov suicidalni plan za "moralno ispravnim" koji bi zamijenio stvarnost donio propast okolnoj populaciji. Koliko bi europskih međusobnih ratova postojalo bez kršćanske provokacije? Nacisti su proganjali Jehovine svjedoke i druge evangeliste; to će se opet dogoditi kada se pogledaju rezultati katastrofalne Židovsko-Kršćanske lijevo-desne suradnje.

Ovaj nered nije bez rješenja. Ima smisla da Izrael postoji tako da bi Židovi mogli postojati--"mjesto samo za nas"-- je ključno za kulturu. Izrael, međutim, mora priznati da će njegova vlada biti oblik Nacionalnog socijalizma (Nacizma) kako bi preživjela, tako da mora svoju kulturu staviti na prvo mjesto i isključiti sve ostale, uključujući i sve Muslimane. "Tolerancija" je iluzija. Izrael mora stajati na vlastitim nogama.

Obratno, Sjedinjene Države također moraju stajati na vlastitim nogama. Pošteno je i dobro od nas da branimo svaku državu od neisprovociranog napada, čime jamčimo da nijedna nacija neće napasti Izrael te da Izrael neće napasti Libanon, ali naša politika ne može biti jednostrana. Mi moramo raskrinkati naš radikalno desni kršćanski lobi i radikalno lijevi židovski lobi i one s kojima surađuju. Religija mora ostati osobnim izborom, a ne državnom politikom.

Srećom, ove promjene su veoma moguće uzimajući u obzir kaos koji može izbiti svakog trenutka. Kao i dosada, Izrael će nastojati očistiti granično područje od trideset do pedeset milja uništavajući svako islamsko naselje; uspjet će do neke granice te će onda, dokazujući istinitim radikalne izjave nekih islamskih vođa, izazvati neprijateljstvo politički umjerene muslimanske populacije do točke da će doći do protunapada u obliku velikog vala mladih ljudi s AK-47 i RPG-ovima. Arapskih gubitaka će biti mnogo, ali i izraelske žrtve će se nakupiti te će se vojska povući.

Situacija bi bila manje problematična da nema sadašnjih američkih invazija na Irak i Afganistan, gdje se ova prva čini motivirana izraelskim interesima--naposlijetku, Amerikanci još nisu sigurni da li su izvršili invaziju da spriječe terorizam, zaustave WMD-ove, stvore demokraciju ili da prisvoje jeftinu naftu. Dok okupacija u Iraku ide loše, kao i svaka okupacija bez odlučnog vodstva, dolazi do povećanja pritiska u bačvi baruta moći.

Ono što bi moglo radikalizirati ovu eksploziju je sveukupni napredak tehnologije. Treći svijet, zbog trenutnog napretka, zahtijeva više nafte i resursa, prvi svijet je prepljavljen imigrantima te doživljava vlastitu ekonomsku nestabilnost zbog udara drugih ekonomija. Depresija prvog svijeta u stilu 1929. u suradnji s klimom izazvanim ekonomskim stresom, plus eksces populacije trećeg svijeta ovisnog o tehnologiji i stranoj pomoći, bi mogle vrlo lako izazvati Treći svjetski rat.

Prednost Trećeg svjetskom rata je regulacija populacije. Na Zapadu će se beskorisni ljudi iznenada vidjeti kao prepreka te će im se davati oružja i mjesta na prvim crtama bojišnice; u trećem svijetu će, ne sami rat, nego prateća bolest i glad izbrisati eksese populacije. Svakakve vrste zapadnih institucija--radikalnih židovskih lobija, masovne medijske kontrole izabranih, politika strane pomoći--će postati otvorenim za pogrdne kritike. Promjena bi se mogla dogoditi.

Naše vođe ovo znaju te zbog ovoga razloga žele smanjiti pozornost na događaje u Izraelu i Libanonu, nadajući se da neće uzrokovati ovu eksploziju. Oni znaju da bi izravan napad na Islam uzrokovao odgovor, te se nadaju namamiti Muslimane da napadnu prvi tako da Izraelsko-Zapadno savezništvo može tvrditi da su ranjena strana, izazvati eksplozije hitlerovskog genocida, te onda napasti s kulturocidnim ciljevima. Zahvaljujući masama koji glasaju u skladu s onim što vide na televiziji što izaziva njihove emocije, ovo bi moglo uspjeti.

Ova situacija će se promijeniti da bude nepromijenjena te će doći do daljnjih ratova.

August 1, 2006

Our gratitude to "Draugdur" for this translation.