Promatrajući normalne ljude jedna stvar mi se čini strašnom, a ona je da oni ne razlikuju dobar razgovor i solidan plan. Oni razgovaraju o stvarima koje zvuče dobro drugim ljudima i onda, kao da nalaze sveti spis koji čini sva ostala iskustva neprimjenjivima, proglašavaju te stvari svojim planom ili vrijednostima i poriču sve ostalo. Oni pokušavaju laskati ljudima u razgovoru s njima, govoriti im lijepe stvari -- a onda se u njihovim umovima događa prekid te potom pretvaraju te razgovorne ugodnosti u njihovu viziju stvarnosti.

To i nije toliko drugačije nego kad dobijate svoja mišljenja od televizije jer u oba slučaja pojedinac uzima društvenu dogmu kao vlastito mišljenje. Kada razgovarate s nekim, interakcija je više od dvoje ili više ljudi; ona je također određena pravilima pristojnosti koja uključuju izbjegavanje negativnih tema, nikad izravnu kontradikciju nečijih snova i uvijek gledanje pozitivne strane situacije. Ova pravila su razumna u razgovoru - tko želi razgovarati o mrtvim rođacima, mentalnim i tjelesnim nedostacima ostalih, ili propasti koja nas očekuje - ali razgovor nije stvarnost. Kada ga zamijenimo sa stvarnošću, uvodimo katastrofu.

Jedan očigledni primjer koliko smo pretvorili društvenu logiku u političku stvarnost predstavlja naše tretiranje izvora vijesti: većina ljudi doslovno ne sluša niti jedan izvor koji se ne slaže s njima. To znači da ljudi slušaju, gledaju i čitaju jedino one izvore u kojima su zaključci u nekoj mjeri već određeni, kao da se odabiru tapete, a ne izvor informacija. Baš kao u razgovoru, oni ne žele spomenuti ništa uznemirujuće. Znači, ako ste liberal, onda gledate CNN ili čitate MoveOn.org, ali ako ste konzervativac, onda gledate Fox News ili slušate Rusha Limbaugha (ako ste tradicionalist, nihilist ili anarhist, nemate velike mreže, žao nam je). Dvoje ljudi mogu gledati istu vijest na različitim mrežama i doći do potpuno različitih zaključaka bez da imaju radikalno različiti skup činjenica.

Slično kao kod razgovora, u našoj politici i vijestima mi odbijamo primijetiti ono što je društveno uznemirujuće. Ne volimo razgovarati o smrti ili mogućnosti neuspjeha. Ne volimo ukazivati da se ne mogu svi pridružiti zabavi jer je to elitistički i suprotno društvenosti. Zapravo, svaki koncept koji poriče da svi možemo biti sve i bilo što je nedruštven jer isključuje neke ljude iz razgovora. Pravila razgovora nalažu da uključujemo sve, da budemo pozitivni i da izbjegnemo sve ono što ukazuje na našu smrtnost i različite sposobnosti.

Impuls iza ovog razgovornog nedostatka realnosti nije loš. Ako razgovarate s drugim ljudima, ne želite ih isključiti iz onoga o čemu raspravljate niti želite da se osjećaju loše. Problem je u tome što razgovor nije stvarnost, isto kao što i naše fantazije nisu. Mi ne pravimo geste alternativne stvarnosti kada razgovaramo s drugim ljudima, kao kad kažemo: "Kako si?", mi zamjenjujemo znakove osobnog interesa u egzistenciji drugoga. Mi zapravo i ne želimo detalje njihovih života, uključujući probleme s probavom, poreze i neuspjehe nego želimo čuti opći sažetak. Mi želimo simboličnu stvarnost, a simboli i ne odgovaraju baš svom značenju.

Ovo nam pokazuje zašto se razgovor ne može primijeniti na politiku. Na primjer, kada razgovaramo, mi ćemo staviti na gomilu dobre stvari kao one koje održavaju život i mrštiti se na one koje nam osobno prijete bez obzira na to da li su nam te stvari potrebne. Na ovaj način su rak, fašizam i prekršajne prijave zbog brze vožnje stavljene u kategoriju zla te odobravamo "demokraciju" i "slobodu" s istim emocionalnim impulsom koji nas navodi da govorimo dobre stvari o čokoladi i toplim krevetima u hladnim noćima. To nije logično. To je ljudski, to je osobno, to je prijateljski, ali nema nikakve veze sa znanošću planiranja naše budućnosti; to pripada politici i filozofiji.

Razgovor neće prihvatiti mračne mogućnosti u našoj budućnosti. Mi ne spominjemo smrt i obavljanje nužde. Mi ne možemo razgovarati o stvarima koje nam prijete ili da će izbjegavanje prijetnji nekoga lišiti njegovih želja ili prilike za bogatstvom i kućom s bijelom ogradom, dva automobila i kokoškom u svakom loncu. Iz ovog razloga ne možemo razgovarati o prevelikoj populaciji kao o problemu jer bez obzira koliko ga učinimo nejasnim, čini se očitim da nekoga namjeravamo lišiti sposobnosti za život i razmnožavanje. Čak štoviše, ne možemo govoriti o hijerarhiji genetike koja se događa između pojedinaca, gdje su neki pametniji od drugih. Razgovor ne bi trebao određivati vođu, vodstvo pripada onome koji govori u tom trenutku, a to nije nikome nedostupno.

(Dobar primjer razgovorne "logike" je u poricanju da neki ljudi nisu dovoljno pametni da donose određene odluke, poricanju da ih to isključuje iz debate. Čak i ne govorim ovdje o cijelim grupama, jer je to tabu tema i ljudi koji razgovaraju vole govoriti o tome kako "prosuđuju jedino pojedinca". Ja prosuđujem pojedince ovdje: postoji hijerarhija pametnih. Za svaku osobu postoje pametniji i gluplji ljudi. Neki ljudi ne bi trebali donositi određene odluke, ovisno o tome gdje se nalaze na ljestvici. Više bih odluka povjerio Arthuru Schopenhaueru nego Bradu Pittu ili Jerryju Seinfeldu. Schopenhauer je jednostavno pametniji. U razgovoru na ovo ne možemo ukazati jer se Brad i Jerry osjećaju isključenima iz društva. Ljudi koji razgovaraju pokušavaju prikazati svaku hijerarhijsku misao kao motiviranu željom za isključivanjem jer oni isključivo misle u društvenim okvirima; stvarnost iza pojave je da većina odluka za isključivanjem nije temeljena na onom vanjskom, npr. tko je ta osoba, kako izgleda ili koga poznaje, nego se temelji na onom unutarnjem, npr. njihovoj inteligenciji i moralnoj mudrosti. Ljudi koji razgovaraju se pretvaraju da taj vektor odluka čak i ne postoji. Još jedan primjer gdje je razgovor udaljen od stvarnosti je da oni razmatranje tih negativnih stvari smatraju ludim. Konstantna upozorenja o cigaretama, brzoj hrani, vožnji pod utjecajem alkohola i drugim "društveno zlim stvarima" zapapre razgovor te ih se povezuje s lošim stranama stvari poput raka ili fašizma. Gotovo odmah upozorenja dolaze do kritične točke, ali gomila i dalje nastavlja jer svaki dobar razgovor mora imati zla čije izbjegavanje izaziva pohvalu drugima.)

Poput većine stvari koje su namijenjene da budu ugodnije nego realnije, razgovor nije prikladan za planiranje budućnosti. Razgovor je mjesto gdje spominjemo sve dobre stvari, kao što na stanci na poslu razgovaramo o snovima o lijepim ženama i brzim autima i o zemlji gdje whisky/marihuana nikad ne presuše. Razgovor o budućnosti zahtijeva rad i suočavanje s ružnim u životu, uključujući i našu krhku smrtnost. Razgovor o smrtnosti zahtijeva da se suočimo s činjenicom da je naš um u vezi s tijelom i da su oboje krhki i ograničeni resursi.

Ako bismo razgovarali s onima koji imaju najvišu genetičku predispoziciju za inteligenciju, koji su obrazovani i iskusni u filozofiji i spiritualnosti, onda bi tema mogla biti u zajedništvu umova, transcendenciji, o stvarima koje nalazimo toliko lijepima i vrijednima vjerovanja da kada o njima razmišljamo, nije nam mrska ili strašna naša smrtnost, za općeniti razgovor takve teme su prijetnja. Čak zvuči lažno nekome reći da bez obzira da li će oni živjeti ili umrijeti, ljepota šume ostaje ista - i kako da nastavite razgovor odatle? Ja nisam protiv razgovora, kao što i nisam protiv fantazije, ali znam da je ključno da ih odvojimo od stvarnosti i bojim se da u našem sadašnjem vremenu to nitko ne radi.

December 12, 2005

Our gratitude to Draugdur for this translation.