Konzervativizam se postavio u kutak konteksta modernih demokracija zbog toga što teži političkom stajalištu samo jednog ispravnog načina za obavljanje stvari te da se sve mora tome prikloniti ili će društvo propasti. Dvije prednosti se odmah pojavljuju: prvo, društvo ne propada na vidljiv način nego trune polako te se stoga ovo upozorenje čini praznom prijetnjom; drugo, kada se suoči s nečim što se ne uklapa u pravilni poredak, konzervativizam ga ili mora isključiti te se prikazati drakonski pred masom, ili ih uključiti i srozati svoj vlastiti poredak.

Ono što bi moglo biti razumnije za konzervativizam u budućnosti je odbacivanje ovog osjećaja za apsolutno, "jedan lijek za sve probleme" vrstu vladavine te umjesto toga prihvatiti koncept pluralizma, ali ga izmijeniti iz paralelnog pluralizma, gdje svi mi postojimo u skladu s vlastitim individualnim shemama u istom društvu, do serijskog pluralizma, gdje se pojedinci sličnih uvjerenja udružuju u društva unutar većeg društva te su slobodni izvršavati mjesne operacije svojih civilnih jedinica u skladu s njihovim uvjerenjima. Paralelno pluralističko društvo bi bilo poput današnje Kalifornije, gdje se postmodernisti sukobljavaju s romantičarima, ali serijsko pluralističko društvo bi bilo poput srednjovjekovne Europe: pojedina plemena i zajednice određuju same način života te postoje kao susjedi bez namjere za uspostavljanjem dominantnog, apsolutnog standarda za sve zajednice ukupne civilizacije.

Iako ovo shvaćanje zvuči slično populističkoj utilitarnoj retorici ljevice, ono nije ekvivalentno vjerovanju u kozmopolitanski multikulturalizam niti je napuštanje moralnog i kulturnog imperativa do kojih se dolazi zbog tradicionalnih vrhova i disciplina indo-europskog društva. Ono je, međutim, potpuniji izraz ovih tradicionalnih vjerovanja i način za nas da ih ostvarimo u svijetu gdje smo uvelike u manjini, a ipak želimo očuvati ono što smo stvorili i što stvaramo za sebe: naš način života i naše ideale. Način na koji netko zastupa te ideje je odbacivanje koncepta njihovog dokazivanja u smislu onog apsolutnog poput jednog načina života prema kome svi ostali moraju živjeti te se okrenuti ideji njihovog ostvarivanja na pojedinačni način u odnosu na druge načine, tako da bi konzervativni sustav vjerovanja bio temeljen na sklonostima kao sredstvo očuvanja posebnosti. Prema ovom pogledu bi živjeli kao jedno društvo s mnogim drugima, ali poput drugih društava koja su hvaljena u National Georgaphicu ili New York Timesu zbog "hrabre borbe za očuvanje njihovog načina života protiv nadirućeg modernog društva", naš cilj nije više pokušaj kontrole nego pokušaj uspostavljanja mjesta za nas u svijetu koje će potrajati.

Ovo se ispočetka ne slaže s ratobornim i upornim duhom Indo - Europljana, ali ako ih razmotrimo pod činjenicom da smo uvijek bili manjina i da smo dugo vremena bili graditelji civilizacija koji su uspjeli zato što su se izolirali u područjima gdje su motivi za moći drugih nisu mogli utjecati, ovo možemo promatrati kao ponovno shvaćanje povijesne i etnografske činjenice. Nadalje, reći "Ja preferiram" je snažnija izjava od nekog "dokaza" koji koristi znakove popularne kulture u pokušaju opravdavanja svog pogleda; naše "Ja preferiram" ne zahtijeva opravdanja te je nepobitno kao sama izjava, budući da je sastavni dio našeg koncepta u tome da smo mi oni koji su se odabrali zbog vjerovanja u tu vrstu sustava. Budući da smo definirani svojim vjerovanjem u ovo, naše mjesto više nije od autoriteta tamo gdje smo prisiljeni uskratiti drugima članstvo te se vidimo stoga drakonski, nego ono u kome se odmičemo od drugih zbog našeg vjerovanja u viši ideal. Ovaj ideal, kao jedan od mnogih, ne treba dominantni društveni sustav koji bi ga podupirao te stoga nije podložan kritikama drugih, a budući da se članstvo određuje vjerovanjem u taj ideal, oni ne mogu zahtijevati da budu dio njega bez da ga prihvate - što uključuje naglasak na tradicionalne indo - europske vrijednosti poput junaštva, discipline, naturalizma i etnokulture.

Kada konzervativizam prihvati takvo vjerovanje, pomaknut će se od pokušaja stvaranja centraliziranog "objektivnog" birokratskog poretka u svijet "subjektivnog" idealizma te će se stoga riješiti mrtvog tereta koji se sastoji od pokušaja spašavanja sadašnjeg društva ili će prisiliti to društvo da se prihvati razumniji poredak. Ovaj idealizam - vjerovanje da je život izmjenjiv u konceptu i strukturi kroz sredstva materijalnog, gdje je materijalno sredstvo, a ne cilj sam po sebi - je klasična indo-europska filozofija i duhovni sustav. On odbacuje ideju da postoji samo jedan poredak za sav život te se oslobađanjem od opravdavanja samog sebe u tim okvirima vraća procesu sticanja još većih ideala, bilo da se radi o opipljivim stvarima poput umjetnosti i arhitekture, bioloških poput rase i dobrog razmnožavanja, ili apstrakcija poput duha i junaštva. Još dugotrajnija implikacija je odbacivanje ideje objektivnosti pri odabiru sustava vladavine jer ovaj temelj odbacuje pasivne metode poput "proučavanja" i demokracije u korist junačkog vodstva, onoga koji prihvaća biološke faktore zastupajući ideju da je naš stupanj vizije ovisan o našem urođenom karakteru te da se ono što se čini prihvatljivo za jednog pojedinca će biti nerazumljivo za one slabijeg karaktera ili prosječno onima višeg karaktera.

Ako promotrimo povijesni pogled na konzervativizam, jasno je da on nije ispunio svoje ciljeve; dok se usredotočio i suočavao s različitim "problemima" unutar uobičajeno definiranog političkog spektruma, nije ništa učinio da učini dominantnom tradicionalnu civilizaciju unutar naših nacija te je tijekom vremena postao sve više reakcionaran i obrambeni. Ovo je izravni rezultat njegove sklonosti prema apsolutnom, kako u formi sustava vladavine koji vjeruje da ga svi trebamo slijediti, tako i u svojoj želji da dokaže taj sustav vjerovanja najširoj populaciji društva. Ovakav pristup nikad neće upaliti jer je pasivan i pokušava da ukaže na neki vanjski, objektivni faktor te potom želi opravdati svoja vjerovanja koja proizilaze iz toga. Međutim, posljedice svake promjene civilne organizacije nadživljuju pojedinca te stoga nisu dokazive, a stupanj do kojeg najveće mase društva mogu razumjeti dugoročne implikacije nekog djelovanja su različite, što znači da se utvrđuje na najnižem obliku zajedničkog ponašanja (materijalno) umjesto da se usredotoči na tekuću evoluciju uspinjućeg poretka (ideal). Idealizam zaobilazi apsolutno jer je jasno da ne mogu svi razumjeti viši ideal ili da ga uopće i ne žele razumjeti nego se umjesto toga želi ratnički i neovisni duh, onaj "Ja preferiram" koji prirodno vodi do "Ja želim i učinit ću ono što želim". Jedino u ovom pogledu na život ćemo obrnuti potrošnju naše tradicionalne civilizacije pomoću modernizma i zbog tog razloga je vrijeme da konzervativizam promijeni taktiku na ovaj tradicionalni i vječni način mišljenja.

May 18, 2005

Our gratitude to "Draugdur" for this translation.