Mjesečari
Home Mjesečari

Zdravi organizam će se prilagoditi svom okolišu. Kako kaže mudrost prirode, prilagodljiva životinja će preživjeti čak i kad se njen uobičajeni okoliš drastično promijeni. Ovo je i dobro i loše, za samo-reflektivne životinje poput ljudi: mi možemo izdržati bilo što, ali naša kletva je u tome da zbog toga što možemo izdržati, često se ne mislimo probuditi i promijeniti negativne elemente onoga što trpimo.

Takav je slučaj u modernom društvu, gdje populacija inače pametnih ljudi živi u ekocidnim i samo-genocidnim okolnostima zbog bizarne psihologije prilagodljivosti. Njihov prvenstveni cilj je prilagođavanje, stoga toleriraju lude okolnosti oko njih te su ubrzo uvedeni u neku vrstu sna gdje su noćne more obična stvar te stoga, kao pijanac koji hoda po poledici, postaju tupi na bol i nelogičnost dok se koncentriraju na stavljanje jedne noge ispred druge.

Ovi mjesečari tvore većinu ljudi oko nas i nema ništa "pogrešnog" u njima, ali oni nisu još shvatili da ono što prihvaćaju kao "stvarnost" je zapravo san, i to loš. Oni jednostavno trpe. Prema njihovom shvaćanju, svaka misao o dugoročnom planiranju je nemoguća, jer ako previše gledaju na smjer kojim se društvo neumoljivo kreće, vide jedino katastrofu. Stoga oni ograničavaju svoju usredotočenost na neposredni dio pločnika ispred njih te čine sve da od njega naprave ono najbolje što mogu. Ovo nije ništa novo, jer je ovo proces kojim su ljudi preživjeli neprekidni niz katastrofalnih vladavina, ratova, bolesti, gladi i unutarnjih kriza od postanka vremena.

Ono što najviše zabrinjava kod njihovog stanja je da ih, zbog njihove tendencije ograničavanja njihovog fokusa na ono neposredno, to sprječava da imaju bilo kakve misli o strukturalnim promjenama društva u kojem žive, uključujući vladu, društvene institucije i ono najvažnije, vrijednosti tog društva. Oni preživljavaju zbog slobodnog tržišta pa je stoga ideja o dostupnosti svim ljudima na jednak način - budući da oni jednako mogu biti kupci - razumna. Njihov prihod proizlazi iz ekonomije koja funkcionira jedino onda kad se neprestano širi, stoga oni gubitak prirodnih ekosustava i tradicionalnih kultura prihvaćaju kao potrebnim.

Oni koji su najviše uspjeli su stare civilizacije jer su njihovi dugoročni ciljevi bili važniji od kratkoročna zadovoljstva; sposobnost prihvatiti odgađano zadovoljstvo i raditi čak i čitav život za cilj koji će se možda ostvariti nakon tog života je bio prirodno za njih: na ovaj način su izgrađivane epske civilizacije i ovako su nastajale velika djela. Kada je postalo lako preživjeti u modernoj civilizaciji, posebno nakon što je motor s unutarnjim izgaranjem uklonio važnost učinkovitosti i sklada prirode iz naših života, ovaj dugoročni fokus je gotovo u potpunosti bio uništen. Ako se modernim osobama iznenada dogodi da shvate ove stvari, oni bi možda zapali u šok, jer su shvatili da je san, stvoren fokusiranjem unutar granica stvarnosti definiranih od društva i njegovih medija, ograničen zbog straha od budućnosti.

Spavanje nam nameće željeznu inerciju. Iako su snovi zastrašujući, ako ih gledamo kao na predviđanja budućnosti, buđenje znači suočavanje s mogućnošću djelovanja u tom pogledu, što osobu stavlja u izravno protivljenje društvu spavača. Nitko ne voli da ga se naglo probudi i ogromna većina spavača bi željela uništiti glasnika koji donosi poruku, radije nego da se suoči s porukom. Stoga probuđeni pojedinac mora ili zanemariti istinu i pokušati se vratiti na spavanje, ili saznati istinu i pokušati preživjeti u carstvu smrti. Budući da je ovaj zadnji nepoželjna mogućnost, posebno za većinu nas koji se množimo zbog instinkta i kasnije opravdavamo čin u svijetlu onoga što znamo o budućnosti naše djece u dobu smrti, ona se najćešće poriče.

Slično kao što poricanje na osobnoj razini uzrokuje nestabilnost u pojedincu, podjela našeg modernog vremena na javnu fantaziju i privatnu stvarnost je učinila psihologiju društva kao cjeline nestabilnom, prenoseći ovaj shizofrenijski pogled na pojedince, koji su ionako u njenom stisku. Većina ljudi je sublimalno depresivna, što je vjerojatno rezultat njihovog shvaćanja na jednostavnijoj razini od riječi koje govore o nečemu užasnome što će doći; mi smo kao Temple Drake u Faulknerovom vizionarskom djelu Utočište, vrištimo uzalud na ljude kojih nije briga: "Nešto se događa sa mnom!" Nestabilnost udružena s depresijom i predavanje kontrole bezličnom birokratskom društvu proizvodi ljude s niskim samopouzdanjem, što znači da, čak i ako bi se probudili sutra, "instinktivno" bi vjerovali mudrosti vladajućeg društva radije nego vlastitoj.

Sudar niskog samopouzdanja sa društvom temeljenim na poricanju znači da se stvarnost mora objasniti, ili poreći kroz bilo kakvo glatko izbjegavanje; u svakom degenerativnom dobu, najpopularnije filozofije su ili one koje opravdavaju nedjelovanje, ili one koje potiču jednostrano djelovanje ("ako zabranimo pobačaje, sve će biti u redu") koja se svodi opet na neaktivnost u sklopu veće ravnoteže društvene homeostasisa. Najčešće poricanje je pomak principa neizbježnosti: povećana potražnja sukobljena sa konačnim resursima će naposlijetku rezultirati potpunom potrošnjom resursa; ovo vrijedi i za fosilna goriva kao i za preostale prirodne površine, ili za etničke populacije potrebne da se održi njihova kultura: naša iluzija zahtijeva da vjerujemo kako postoje beskonačne količine resursa, inače bi se morali suočiti sa paradoksalnom prirodom dugoročnog "plana" na kojem je naša civilizacija trenutno temeljena.

Očito je ovaj sukob nešto korisno za bilo koga tko misli, jer odbacuje teret sna i zamjenjuje ga sa opreznošću i budnošću. Međutim, zbog odbacivanja svake pretpostavke koje su naučene od društva i koje su potrebne za članstvo u tom društvu, netko može postati paranoičan: ovo nije produktivno. Mjesečarima, ako ih se probudi, se mora ponuditi potpuna filozofija kako bi se odbacila iluzija, ili će potonuti u samo-destruktivno ponašanje. Ovakva filozofija se ne bi bavila pojedinim pitanjima i problemima unutar konteksta status quo, nego bi nudila zamjenjivanje u vidu cilivlnog dizajna koji postoji izvan (pogrešnih) pretpostavki trenutnih konvencija. To bi morala biti kohezivna filozofija s jednim središnjim principom te bi morala obuhvatiti sva pojedina pitanja unutar te hijerarhije vrijednosti.

Konzervativna politika, kako je trenutno definirana, ovo ne može ostvariti, jer priroda konzervativizma je očuvanje elemenata tradicionalnih vrijednosti koje se mogu naći u status quo. Ona ne cilja na promjenu društva u novi oblik te zbog ovoga aspekta tog pogleda, ne može spriječiti dugoročni sukob s neizbježnom potpunom potrošnjom resursa i gubitkom kulture. Budući da se desno orijentirana politika nije probudila, ona i dalje spava i pokušava očuvati nešto što će neizbježno propasti osim ako se sustav potpuno ne promijeni iz temelja. Iz ovoga razloga konzervativna politika nije odgovor koji je dobar za probuđenog spavača.

Politička filozofija ograničena na jedno pitanje, poput pokreta zelenih, ili samo pitanja rase, će upropastiti politički pokret te tendencije do defanzivne borbe, a ovo ubrzano dovodi do reakcionarne politike koja ne može ostvariti glavni cilj, nego samo brani određeno područje, kao da će time nešto postići. Po definiciji, ne može, jer kad je netko ograničen samo na defanzivno djelovanje, princip neizbježnosti kaže da će doći do zamora te će braniti sve manje i manje prostore dok ne dođe do propasti.

Nema ničega u trenutnom političkom okviru što bi moglo podržati ono što treba uraditi. Ovo je ideološka izjava, a ne ona od metode, budući da je sretna okolnost da svaki sustav ima neka sredstva za promjenu samog sebe, čak i ako mu u potpunosti manjak sposobnosti da shvati što bi ta promjena mogla biti. Ono što nas sputava nije neprijatelj, niti ništa inherentno mehanici demokratskog društva, nego nedostatak jedinstvene filozofije koja će se baviti svim pitanjima u modernom društvu. Rješavanje jednog problema za mjesečara ne znači ništa; jedini poriv za buđenjem dolazi onda kada postoji nešto bolje što može zamijeniti ovo što sada imamo. Ne možemo zamijeniti san snom, jer će oni uvijek odabrati san koji je već na vlasti.

Kako bi se mjesečar probudio, mora ih se nježno dodirnuti po ramenu i obavijstiti ih o dobrom razlogu da započnu svoj dan. U našem slučaju se trebamo ponašati tako da imamo beskrajno boljih budućnosti za ostvariti, a naša metpoda za buđenje bi trebala biti poziv za općenito indo-europsko oživljavanje. Našu kulturu je zamijenio novac, našu snagu strojevi, našu dušu moralnost. Mi ne možemo izravno napasti ove zamjene. Međutim, ako naglasimo da se naše kulturne vrijednosti mogu primijeniti u bilo koje doba povijesti i da one uključuju bolje vodstvo, načine zaustavljanja i popravljanja štete nanesene našoj prirodi i izdržljivi, dugotrajni sustav vjerovanja koji izbjegava propasti modernog vremena, mi se suočavamo s onim što ne valja u trenutnom sustavu tako da mu predlažemo zamjenu. Naš zadatak započinje oživljavanjem naše kulture i izvođenja konsenzusa iz tih vrijednosti, jer ako tako postupimo, pružamo mjesečarima nešto bolje nego otupjelost sna: pružamo im nadu.

February 3, 2005

Our gratitude to "Draugdur" for this translation.


Slashdot This! Bookmark on Windows Live! Bookmark on Newsvine! Bookmark on Reddit! Bookmark on Magnolia! Bookmark on Facebook!

Copyright © 1988-2010 mock Him productions