Nihilizam
Home Nihilizam

Mnogo se pisalo o nihilizmu, najviše zbog toga što svako dobro u životu treba svoju suprotnost, a to je vjerovanje u ništa, da se ni za što ne vrijedi boriti, da ništa ne može imati ikakvo značenje, da su pojedinac i svijet zajedno ništa. Ovo smatram fatalizmom jer, iskreno, ako netko vjeruje tako malo, čak ni u zadovoljstvo življenja - što je osnovna radost, onda je smrt dar i spasenje. Ako je vaša sudbina toliko strašna, prihvatite je i umrite dobro. Možda se možete natjerati dovoljno dugo da obučete prsluk pun eksploziva te, zaletjevši se u neku komercijalnu orgiju poput prodajnog centra tijekom Božića, detonirate eksploziv oslobađajući ostale od suptilnijeg fatalizma među nama.

Nihilizam, u mom pogledu, je otklanjanje svih vrijednosti stvari osim onih koje ću nazvati temeljnim, što je pojam kojeg ostavljam za kasniju analizu. Kada ljudi kukaju o Sotoni, ili o ratu protiv terorizma, ili o velikom pothvatu za jednakošću, možete ih pogledati ravno u oči i reći: "Oni nemaju nikakve vrijednosti osim onih koje im nametnemo." Isto tako možete otpisati i prijedloge ostalih poput važnosti gledanja najnovijeg filma, ili odlaska na ekskluzivni party, ili posjedovanje luksuznog auta. Nihilizam je otklanjanje svega osim temeljnog.

Kako ja to vidim, nihilizam je ulaz u filozofiju, što znači da je to prvo shvaćanje na putu učenja. Nasuprot "posvećenim" filozofijama poput kršćanstva, gdje se za sve koji dođu i recitiraju zakletvu smatra da su stekli mudrost, filozofije života koje nisu lakrdija prihvaćaju ezoteričke poglede. Ezoterizam kaže da mudrost dolazi onima koji ju traže, i to u različitim stupnjevima; nema čarobnog praga za prijeći poslije kojeg netko može napisati sveti znak na čelo i biti smatran mudrim. Umjesto toga nas čekaju beskonačna potraga za znanjem i beskonačni potencijalni porazi. Kada netko prihvati nihilizam, on je poduzeo prvi korak prema ovom pristupu tako što je otklonio sve vrijednosti koje su izvana nametnute, uključujući i od ostalih ljudi. Ovdje počinje otkrivanje.

Većina filozofija našeg vremena ili štuje neki apsolutizam, univerzalnu mudrost kao Jedina Istinita Staza prema pravednosti i moći, ili de facto čini isto s pojedincem tvrdeći da je "stvarnost ono što god želimo da bude". Ovo nisu filozofije koliko ekstremni pristupi pitanju koje odjekuje u vječnosti: "Što je stvarno/istinito/značajno?" Nihilizam nudi izlaz iz ovog paradoksa, potvrđujući sam život kao odgovor na pitanja o životu: "što je značajno?" se odnosi na "život je značajan", te nas ostavlja da shvatimo da je život tekući proces koji se ne može kvantizirati u neki posvećeni odgovor, ili čak u ograničeni tehnološki odgovor kao "novac". Imati dobar život znači imati ljepotu, istinu i značenje.

Ali kako definirati dobar život? Ako uzmemo apsolutizme, poput najugodnijeg načina života, ili najveće moći, ili najveće količine novca i popularnosti, shvatimo da stvari definirane izvana ne odražavaju mnogo zadovoljstva, osim onog materijalnog. Više smisla ima gledati na prastare civilizacije i reći da je dobar život ispunjenje sudbine, ili preuzimanja nečijeg mjesta u onom temeljnom. Nihilizam uklanja predodžbu dobrog života kao nečega što se može stvoriti izvan pojedinca, ali i također uzima u obzir krhkost pojedinca: nitko od nas neće uvijek vidjeti "istinu" u smislu preciznog, uzimajući u obzir vanjski svijet oko nas.

Ova tvrdnja ne podržava plitki objektivizam, kao onaj kod Alisse Rosenbaum ("Ayn Rand"), za koju je materijalizam postao filozofski objekt u sklopu tradicije u kojoj je odgojena, židovstva, koji, usprkos svom dualističkom karakteru, ne vidi ništa natprirodnog ili idealističkog iznad materijalne utjehe: moći, bogatstva, statusa u društvu. Ove filozofije "objektivizma" postaju parodije samih sebe, jer su zamijenili smisao života sa sredstvom življenja, zaobilazeći pitanje življenja u aktualnosti. Objektivizam nihilizma je bliži onom znanstvenom, ili prastaroj religijskoj tradiciji Veda: svi smo zatvoreni u istom prostoru, koje funkcionira po čvrstim pravilima i koji predvidljivo djeluje na sve nas, bez obzira da li mi to shvaćali ili ne.

Drugi način ovog kazivanja je onaj gdje se dvoje dobacivaju loptom, lopta je bačena i slijedi objektivni put, bez obzira da li hvatač ima postavljene ruke u pravom položaju da je uhvati. Ako bacač pogrešno baci loptu, ona će padati daleko od hvatača, ali hvatač se može prilagoditi tako da predvidi gdje će lopta pasti, te je uhvatiti. Kretanje kroz vanjsku stvarnost je "objektivno", dok su misli i percepcije bacača i hvatača "subjektivne", a oni nisu uvjek usklađeni; igra dodavanja je zabavni način namještanja nečijeg unutarnjeg osjećaja stvarnosti prema vanjskoj stvarnosti, koja djeluje slično kao stroj, predvidljivo se prilagođavajući svojoj strukturi i mehanizmima koji se tu nalaze.

Marcus Aurelius nam otkriva dio zagonetke:

To je zaista izvrstan plan, kada ste posjednuti ispred delikatesa i hrane po izboru, da utisnute u svoju maštu da je ovo mrtvo tijelo ribe, da je ovo mrtvo tijelo ptice ili svinje, ili opet, da je falernijsko vino sok od grožđa; a što se tiče stvari seksualnog odnosa, to je čin trljanja unutarnjih dijelova i iznenadnog izbacivanja tekućine. Ovo su sigurno izvanredna maštanja, koja idu do središta samih činjenica, te ih probijaju kako bi se vidjele onakve kakve zapravo jesu. Trebali biste usvojiti ovaj postupak kroz cijeli svoj život, a kada stvari ostave neki dojam, što je vrlo vjerojatno, otkrijte njihovu suštinu, raskrinkajte njihovu inferiornostn i odstranite odlike kojima se kite.

- Marcus Aurelius, Meditacije, VI, 13

Prebivati u fizikalnosti života znači biti opsjednut znakovima značenja, a ne samim značenjem. U igri dobacivanja, nije važna kvaliteta lopte ili radost dok je gledate kako leti, nego sposobnost spajanja ruke s loptom, time povezujući kretanja bacača i hvatača. Nihilist, upućen u vrijednost bezvrijednosti, tako prepoznaje da dok ni objektivno ni subjektivno nisu najvažniji, njihovo povezivanje je vrijednost temeljnog, jer čini pojedinca jačim u interakciji sa "konačnom stvarnošću" ili fizikalnim i veoma stvarnim svijetom kojeg svi dijelimo. Slično ovome, otići predaleko u simbolizam znači stvoriti "dualni" svijet u kojem su simboli važniji od smisla samog života; prebivajući isključivo ili u fizikalnom ili u simboličnom je greška razuma (koja približno odgovara i židovstvu i kršćanstvu).

Međutim, ovakav način mišljenja je gotovo iznad svih, osim nekolicine, stoga imamo horde ljudi koji kritiziraju ovaj site zato što je nihilističan, a ipak se usuđuje vjerovati u bilo što drugo osim fatalizma. Najobrazovaniji od ove vrste su Russell/Wittgensteinovi obožavatelji, koji su žrtve majnaprednije 419 prijevare u filozofskoj povijesti; kojima je rečeno da je jezik krhak, te stoga griješan, te da potpuno ulože svoja uvjerenja u subjektivizam, te da kroz to ostvare objektivni dokaz o istinitosti neistine. Zen filozofija pruža dobroćudniji pogled na ovo pitanje, koji je dovoljno mudar da se ne izrazi pomoću jezika, ali da se osloni na sirovo iskustvo - a ponekad, što je Zenov glavni šamar - da potvrdi da je sama realnost, zapravo, realna.

Nihilizam je prilaz poštivanja temeljnog. Ako smo misaoni strojevi povučeni u same sebe, onda smo protu-intuitivno izolirani od stvarnosti života, i naša najčešća pogreška je biti hvatač koji očekuje loptu na pogrešnom mjestu, ili biti bacač koji baca loptu na pogrešno mjesto zato što je zaslijepljen suncem. Ovo nije linearizacija ili moralizacija koja tvrdi da je očekivanje lopte pogrešno u oba slučaja; doslovno, upleteni ljudi su prevareni da vjeruju da je njihova percepcija jača od vanjske stvarnosti, koja je sila odgovorna za prostor i vrijeme, te, zaista, i na sve ostale prirodne tendencije koje omogućavaju igru dobacivanja loptom mogućom. Ovo je osnova temeljnog.

Sam život je nemoguće definirati, osim ako veoma usko postavimo parametre definicije. Možda je postojanje bolji izraz, ali na kraju je i postojanje podložno prirodnim zakonima i "stvarnosću" koja prva dolazi do postojanja, čak i u manjoj razini nego fizikalnost: da prirodni zakoni postoje zbog samog nastanka materije, ili da regularnost logike uopće postoji što pretpostavlja biće od materije. Kada Aurelije podržava ovo iznad, to znači prihvaćanje prirode postojanja, ali i shvaćanja da značenje ne postoji, osim u našem umu: to je apstrakcija osnovana na temeljnom, što uključuje sami život.

Drugi način da se ovo kaže tvrdi da mi smatramo život dobrim kada smatramo da život ima smisao, što je faktor dobrog življenja života, ili da je taj život "dobar". Ovo postane ogromna petlja ako joj osoba priđe linearno, ali ima smisla iz prirodnog pogleda. Naš nam okoliš pruža postojanje, te mu se moramo prilagoditi ili odlutati u naše imaginarne svjetove, a ondje gdje se možemo prilagoditi uzimamo zadovoljstvo zbog usklađenosti želja s njenim tendencijama - slično poput hvatanja lopte bačene od drugog perceptivnog bića koja je provođena prirodnim silama kroz prostor i vrijeme do naših ruka. Ovo je priroda temeljnog i nema ništa više ili niže od nje.

Međutim, da bi došao do ovog stanja, osoba mora prvo proći nihilistički ritual pročišćavanja, u kojemu sve "značenje", koje nam je rečeno od drugih, ili koje nam se fizički "čini", treba otkloniti. Seks ne daje smisao životu, veza između dvoje ljudi to daje, jer je zadovoljstvo prijelazno i ne može samo po sebi otkloniti bol (zaista, što će vam svaki travar koji misli reći, čak i apsolutni polet zbog moćne napušenosti vremenom gubi svoju snagu, dok se namjera nikad ne mijenja). Međutim, da bismo ovom napravili protutežu, simbolizam ljubavi i čistoće nije ono što je stvarno; to je dijeljena percepcija temeljnog, a ne same temeljnosti. Samo je temeljno važno, a svatko od nas ga vidi u različitim stupnjevima, ovismo od naših sposobnosti.

Dodatne definicije temeljnog se mogu naći u transcendentnosti "dualizma uma/tijela" života; mnogi prihvate ili um, i apstrakcije koje smatramo stvarnim, poput "dobrog" ili "lošeg", ili tijela, i materijalnih ugoda života kao najveću vrijednost. Međutim, više ima smisla izbjegavati mehanistički pristup analizi života, te prepoznati da je vrijednost temeljnog "vrijednost cjeline i nas kao-dijela-cjeline"; ne možemo se odvojiti od cjeline, niti gledati na nju kao nešto neovisno u odnosu na nas. Ona nas je stvorila i opremila sa svim što znamo, pa čak i u nihilizmu osoba prepoznaje razumsko odbacivanje fatalizma: mi smo njeni činitelji, te ostvarujemo promjene kroz budućnost, u različitim stupnjevima ovisno od naših sposobnosti.

Time dolazimo do najoštrijeg shvaćanja nihilizma, ne, dragi moji, nismo svi "jednaki", bilo u nekom kozmološkom smislu ili po sposobnostima. Neki su pametniji, neki jači, neki su boljeg karaktera, te je shvaćanje ovog odbacivanje velike društvene iluzije koja blokira nihilizam. Masa ljudi koja ne može percipirati temeljnost, ili ju poriču zbog svojeg nepoznatog statusa u njoj, bi željela da mislimo u okvirima jednakosti, tako da možemo učestvovati u posvećenoj "istini" gdje nas ponavljanje nekoliko jednostavnih riječi uzdiže do - jednakosti - do razine svetog znanja. Priroda je stvarna, u prirodi mnogi se rađaju i rijetki preživljavaju; ovo je metoda za osiguranje pri proizvodnji boljih verzija organizama svake generacije, što znači da za one koji žive u budućnosti, život će biti bolji u prošlosti.

Nihilizam je pristup, te nije pametno ukratko ga opisivati u finom eseju koji netko može pročitati na internetu tijekom ručka, nesumnjivo prije povratka stimulirajućim zadacima poput slanja faksa, popravljanja automobila, držanja govora ili čišćenja zahoda. Filozofija je, za one kojima je bitna preciznost, ezoterički zadatak, te se sporo otkriva kroz iskustvo, te bilo koji pokušaj prečaca predstavlja posvećeni egaliterizam, tj. iluziju. Ali za one kojima je normalno "značenje" života bezoblično, poziv za pristup je poslan u ovom eseju; vjerujte u ništa kako biste mogli pronaći nešto što ima stvarno značenje.

December 15, 2004

Our gratitude to "Draugdur" for this translation.


Slashdot This! Bookmark on Windows Live! Bookmark on Newsvine! Bookmark on Reddit! Bookmark on Magnolia! Bookmark on Facebook!

Copyright © 1988-2010 mock Him productions