Uzaludnost
Home Uzaludnost

Vjerojatno ne bi bilo pretjerano reći da oni koji su iskusili život cijene izdržljivost . U ovom svijetu, budući da je kaos njegova krv i način testiranja na stres bilo koje situacije prije nego što se ona dogodi, morat ćete pretrpjeti nekoliko udaraca prije nego što ostvarite svoje ideje. Možete gladovati cijeli život, izgubiti rat, prikupiti gomilu odbijenica, ili čak provesti desetljeća u zatvoru, ali ako ustrajete, svijet će vam se u svojoj benevolentnoj mudrosti naposlijetku nasmiješiti. Međutim, ove gorko-slatke otrcane fraze su uravnotežene čvrstim činjenicama: neki oblici ustrajnosti su besmisleni jer, iako je poželjna promjena prihvaćena, neće popraviti problem ili promijeniti konačni rezultat.

Na primjer, možemo se sadistički nasmijati na račun svjetskog liberalizma, koji se može ukratko objasniti kao koncept koji tvrdi da je dodjeljivanje moći pojedincu najbolji oblik vladavine; ovo je uvelike izvedeno od utilitarizma koji se ne oslanja na središnju kontrolu. Fokus na pojedinca je poziv glasnika na lijevoj strani; fokus na zajednicu je neizrečena maksima desnice; treća strana kaže: fokus na ideal kroz kojeg naša zajednica nadopunjava kosmički poredak i u tom trenutku izgubi svačiju pozornost, uključujući i onu od njihovih sljedbenika (idealističku filozofiju najbolje razumiju oni koji imaju barem IQ 150, poželjno bi bilo i više; zbog toga su je razumjeli Jim Morrison, Hitler i Buda, ali su je zabrljali njihovi sljedbenici). U ovom kontekstu možemo vidjeti nastavljanje trenda liberalizma - veća usredotočenost na pojedinca, na vlasništvo i politička prava pojedinca - kao neprekinuti niz ljevičarskih ideja koje se, što je zanimljivo, poklapaju sa propadanjem volje za dostignućima u našem društvu, a samim time se i poklapa sa "podijelimo ono što je ostalo" logikom poput kapitalizma i komunizma.

Međutim, moramo se upitati: "Što je ovo sve postiglo?"

Ova nepregledna plima ljevice, koja je nastala iz naše davne prošlosti te je kulminirala u luksuznostima omogućenim od strane motora s unutrašnjim izgaranjem i populacije mjerene u milijardama, da li je ona fundamentalno promijenila teškoće pojedinca? Nije. Većina i dalje radi za one koji ih posjeduju gotovo u doslovnom smislu kroz novčanu zaduženost, i dok oni možda imaju "slobodu", važna sloboda - vrijeme odvojeno od novca i birokracije kako bi se uživalo u obitelji - nedostaje. Da, oni mogu svugdje ići - ako imaju novca. Mogu reći što god hoće, sve dok nekoga ne uvrijede, a sve što je istinito će ih uvrijediti; ako nekoga uvrijede, onda im je bolje da su bogati, jer neće opet biti zaposleni. Oni se mogu izraziti na koje god načine hoće, sve dok im nije potrebna publika, jer gospodari medija imaju daleko više utjecaja od pojedinca. Ukratko, oni imaju slobodu da čine što god je bezopasno, ali iznad toga, oni su u istoj nevolji s kojom su se uvijek suočavali - a to je ono "iznad toga", što ne samo da obuhvaća većinu onoga što je značajno u životu, nego i ono što bi bilo potrebno za postizanje promjene u ovom sustavu.

Moram pitati ljevičare gdje su ih dovele sve ove godine političkog djelovanja. Žene mogu glasati. Manjine mogu glasati. Homoseksualci se mogu vjenčavati. Marihuana može biti legalna. Ali poslovi su i dalje zamorni i dosadni i još uvijek postoje društvene tabu teme. Pametni ljudi su i dalje u najmanjem dijelu manjine, a većina ljudi i dalje troši svoj novac i čini destruktivne stvari. Naše rijeke su pretrpane smećem, naše ceste su preplavljene automobilima koji ne idu nigdje bitno, naš zrak je zagađen, vrste koje smo nekad ubrajali kao prijateljske nestaju...a naša "sloboda"? Što nam je donijela? Promijenila je detalje i promašila važnije teme pa je stoga naša "sloboda" najveća jamčevina koja će ikad biti potrebna našim tlačiteljima. To je kao kod ragbi utakmice: da li će domaća ekipa pobijediti ili neće, to nema nikakvog utjecaja na život kao cjelinu. Liberalizam je kao postavljenje vedre, ohrabrujuće i pozitivne tapete na zid zatvorske ćelije te davanje zatvorenicima pravo da psuju, budući da nikad neće biti oslobođeni.

Slično tome, morate se zapitati i o ostalim aktivistima. Neo-Nazi izgleda žele da se borba nastavi, umjesto da rade nešto praktično, poput utjecanja na društvo izvan njihovog malog kampa; anti rasisti/anti fašisti su još luđi te jednostavno žele izliku da muče druge, s nečim što je binarno otvoreno i zatvoreno poput "fašist=loš, multikulturalizam=dobro". Ljudi koji mrze pobačaj, i oni koji ga podržavaju, se mogu vidjeti u kontekstu neuspjeha, što predstavlja utvrđivanje onoga što je popularno u razdoblju od 30 godina. Ova politička stajališta se odabiru upravo zbog njihovog jasnog identiteta koji se suprotstavlja drugim identitetima, poput piramide napravljene od negativnih reakcija na sve što se predloži. Sa svaku ideju koja postoji, protu-ideja je otprilike jednako popularna. U ovo nas stanje dovodi društvo neprestanih rasprava i kritika u demokraciji; željeli smo više rasprava, više slobode, veća prava. A što smo dobili? Neprestano svađanje koje se, čim dosegne zaključak, vrati na početak. Demokracija = nepromijenjeno stanje kroz konstantne rasprave. To je dar s neba onima koji bi nas željeli kontrolirati, jer nam da je privid da možemo promijeniti naš svijet, ali pošto svako djelovanje nailazi na jednako protu-djelovanje, dolazi se do sprječavanja svake promjene značenja.

Kada promotrim ovakvu vrstu uzaludnosti, stara tužna istina koja se skriva iza novog i kreativnijeg oblika mi se otkriva: većina ljudi su sposobni da beru repu, potkivaju konje, da se bore i da rade neki zanat. Oni nisu sposobni za filozofsku misao, niti ih ona zanima, što ih sprječava da shvate politiku kako treba, iako se pretvaraju da shvaćaju. Ova istina - da ne mogu svi imati mišljenja potrebna za donošenje odluka - je njihova Ahilova peta, i oni se jako trude da je sakriju inzistirajući na "jednakosti" bogatstva, mišljenja, predodžbi i tako dalje. Takav politički stav je kao kad ovisnik o drogama inzistira da se sobe ne pretražuju, jer tu drži svoju zalihu - njihov politički "aktivizam" je ograničen na skrivanje njihovih mana. Zbog ovog razloga postoje sve njihove druge političke inklinacije tako da imaju osjećaj identiteta i važnosti u neprestanoj svađi, umjesto da imaju želju da zapravo riješe problem te budući da svaki zadatak kojemu se pristupa iz pogrešnih razloga postaje uzaludan, takvo postaje i čitavo njihovo političko iskustvo.

Treba okriviti ovaj sustav koji im omogućava da misle da trebaju biti "jednaki" i politički aktivni, jer nije loše biti berač repe koji se pretvara da je kralj (svima nam se priča kao je incest bio prisutan kod kraljevskih obitelji, ali takvi slučajevi su bili manjina - ostali su bili dobri ili često i sjajni vođe, a ipak nikad ne čujemo o ovome - razmislite dobro: zašto je to tako?). Postavljanje nesposobnih ljudi kao glavne je dobar način skrivanja njihovih mana, kao što je i izmišljanje političkih dogmi koje skrivaju njihovu vlastitu nesposobnost. Oni će izmisliti veliku laž ("sloboda"/"jednakost"/"mir") kako bi sakrili njihov najtemeljniji nedostatak sposobnosti, pa će onda, kao da izmišljaju TV serije kojima se krati vrijeme dok se ne umre, izmisliti daljnja manja pitanja kako bi se zabavili i stvorili identitet te će duboko u sebi biti zadovoljni za bezvrijednim procesom beskonačnih rasprava koje nemaju rezultata. A može li se išta bolesnije izmisliti od zadovoljstva sa uzaludnošću?

March 5, 2006

Our gratitude to "Draugdur" for this translation.


Slashdot This! Bookmark on Windows Live! Bookmark on Newsvine! Bookmark on Reddit! Bookmark on Magnolia! Bookmark on Facebook!

Copyright © 1988-2010 mock Him productions