Kako bi lijepo bilo biti tup, ponekad pomislimo, jer su u današnjem vremenu oni koji primjećuju više i bolje razmišljaju o budućnosti kažnjeni zbog ove sposobnosti. Biti svjestan i povezati točkice na karti budućnosti društva znači primjetiti propast prema kojoj neumoljivo koračamo. To znači i biti svjestan povijesti kao, barem nedavno, ogromne kronike pogrešaka.

To još i više znači primjetiti kako u prirodi nema "slobode" od borbe za preživljavanje. Vrste neprestano nestaju u toj borbi. Čak i ako smo jedina živa bića u našem kutku svemira, ništa nam ne govori da se život ne razvija negdje drugo. Mi smo potrošni; nema nikakvoga religioznog, moralnog ili povijesnog razloga zašto bi čovječanstvo, ili bilo koja njegova specifična grupa, moralo preživjeti.

Ovo nas naravno podsjeća na činjenicu da u nedavnoj povijesti većina ideja počnu kao zdrave i razumne, ali ubrzo degeneriraju ili u ništa ili u blijedu sjenu samih sebe. Poznavati stvari znači biti pomalo ciničan, u modernom značenju riječi, što označava nepovjerenje prema svim navedenim motivima te imati sumnjičavi pogled, uperen na prospekte preživljavanja onih doktrina i grupa koji ih izražavaju. Cinizam ne zahtijeva točno predviđanje budućnosti, nego samo određeni stupanj uočavanja iluzije.

Na primjer, moguće je da su ljudi iznenađeni iznenadnim porastom cijene nafte, ali za mnoge među nama je bilo samo pitanje vremena prije nego nešto podigne cijenu - naposlijetku, nafta je ograničen resurs. Povežite stvari. U nekom trenutku sve ograničene stvari nestanu. Ipak, ako ste gledali naše medije, slušali političare i većinu razgovora ljudi s neutralnim pogledom na stvari, do prije nekog vremena nije bilo očekivano da će doći do takvog razvoja situacije. Bili smo u poricanju.

Ovaj princip se uvelike proteže na društvo. Upalite televizor, ili popričajte sa prosječnom osobom, pa ćete biti bombardirani informacijama o mogućnostima i prednostima trenutnog svjetskog poretka. U ovome ima i tuge, jer je očito da govornici vide samo opipljive prednosti, a nemaju pojma o smjeru u kojem se sustav kao cjelina kreće. Čak i propadajuća carstva imaju prednosti. Nitko neće govoriti o ovim mogućnostima.

Iz roditeljske perspektive se dolazi do pitanja koja ih ostavljaju budnim do duboko u noć. Ako se društvo kreće u tako sjajnom smjeru, zašto onda ostaju fundamentalni problemi? Drugim rječima, mi našoj djeci ostavljamo da naslijede obećanje ili rad na popravljanju prošlosti? A tu je uvijek i uznemirujuća pomisao da smo zaista pretjerali i prešli granicu te učinili nešto toliko destruktivno da ćemo im ostaviti svijet u kome će se boriti za svoje živote protiv nečega nepobjedivog poput klimatskih promjena ili bolesti raka zbog nuklearnog zračenja ili internacionalne borbe za zalihe pitke vode.

Imati svijest o ovome svijetu znači imati onaj neugodni osjećaj u trbuhu, primjećujući da, iako se sve sada čini u redu, kad bismo napravili dijagram društvenih trendova, otkrili bismo da - neovisno od arbitrarnih faktora poput ekonomije, moralnosti, politike i zabave - krivulje ukazuju na eventualnu propast u okviru bliske, a ne daljnje budućnosti. To što nitko o ovome ne raspravlja i što su mnoge od ovih tema zapravo tabu teme, čije pominjanje donosi prikrivenu rekriminaciju na onoga tko ih iznese, potvrđuje bolesnu stvarnost: naše društvo je u nasilnom poricanju oko svoje budućnosti.

Ovo se događa već duže vrijeme i nitko nije ozbiljnije progovorio o ovim temama jer bi većina ljudi u našem društvu bila uvrijeđena te bi naporno radili da ušutkaju takvu osobu. Mi poznajemo religiozna smaknuća, političku nestabilnost, nerazumne zakone. Mi znamo da ljudi trunu u zatvoru zbog zločina određenih mišljenja; ovo je zemlja gdje ste u jednoj godini mogli završiti u zatvoru ako ste bili ekstremna ljevica ili desnica. Zakon je da ne preispitujete stvari; to je loše za posao i uznemirava ljude. Stoga su godinama šutjeli oni koji imaju nagovještaje o budućnosti. Zar da progovorite i budete uništeni? Onda učinite ono najbolje za vas i vašu djecu.

Drugim riječima, stvari će morati doći do svog razrješenja. Međutim, psihološka šteta ovog pogleda na stvari je masivna, jer ako ga netko prihvati, dolazi do očaja. Cinizam poprima dva oblika u ljudskim bićima. Najplići je onaj kojeg predstavlja uspavljujuća depresija zbog koje osoba ne vidi budućnost te prihvaća uzaludnost, uključujući i negativnu vjeru u sebe i druge. On je gorak, ali i samo - odražavajući; ovaj cinizam stvara jedino nesretnu i tihu osobu. Druga vrsta cinizma dopire dublje tako da prisiljava osobu da se odrekne vrijednosti, umjesto da samo pretpostavlja negativnu vrijednost.

Ova druga vrsta cinizma uzima zdravo za gotovo činjenicu da se ništa ne može poduzeti oko neke situacije te samo opravdava agresivno samo - obogaćivanje, koje se prošlih godina smatralo nemoralnim. Međutim, ovo ponašanje je sada postalo uobičajenim, standardnim, a imaju ga ljudi od korporacijskih direktora, predsjedničkih kandidata do konobara. Ova logika kaže da nema rješenja, pa prema tome treba uzeti onoliko koliko možeš i zabaviti se, jer će sve jednom otići kvragu. Dok je teško razumno se boriti protiv ovoga pogledan na stvari iz perspektive osobne koristi, zapitat ćemo se: kakvu štetu ovo čini našim umovima i regulatorima naših osjećaja i nadanja, našoj duši?

Vjerojatno je znanost "dokazala" da duša ne postoji, ali se ovom autoru čini da je duša odlika uma. Isto kao što su emocije oblik logike, duša je vrsta organizacije, nešto što obrađuje sve ono što nas odjednom čini živima te to koristi za određivanje daljnjeg smjera. Imamo li osobnosti? Djed osobnosti je duša: to je ono što u konačnici vrednujemo te prema tome znamo za što bismo dali svoj život. Duša je dio nas koji razumije neophodnost za ljubavlju te je stoga sposobna za ljubav. Ona je dio nas koji toliko cijeni život da je voljna uzvratiti ljubav, kroz zdrava vremena.

Duša je ono što nam daje razlog za razumijevanje klasične simfonije, da možemo analizirati naše vlastite osjećaje kako bismo došli do zaključka, kojeg možemo primijeniti na naš život. Ovo je možda naša duša: dirigent naše Volje, naše sposobnosti da vidimo mogućnosti života čak i u teškim situacijama. Naši preci, proživljavajući beskrajne zime u arktičkim špiljama, su nesumnjivo imali jako prisustvo duše. Najveći među nama imaju jednu odliku koja nas ujedinjuje, a to je sposobnost za pridržavanje nekoj ideji, rad na njoj usprkos svim neprilikama i s nedostatkom pohvale dok se ona ne ostvari; ovo predstavlja uzbudljivost duše. Ako znanost dokaže da nema duše, trebali bismo provesti istraživanje koje bi saznalo što se "ponaša poput duše".

U ovim stvarima je naš cinizam štetan. Prva vrsta cinizma je depresija, druga vrsta je oportunizam. Obje vrste nam štete, jer populacija u kojoj polovina šutke promatra nadolazeću katastrofu, dok druga polovina, koja je davno odustala od bilo kakvog pozitivnog djelovanja, predstavlja činitelje te nadolazeće katastrofe. Možda se zbog ovoga naše društvo mnogima čini demonskim i prijetećim; njemu nedostaje duše, zbog svog temeljnog cinizma, ono je poput duhovne tame koja se odražava u njegovom materijalizmu i bezosjećajnost prema svim lijepim stvarima, uključujući i naš prirodni okoliš i naslijeđe. Ne možemo za ovo dokazati da ima novčanu vrijednost, tako da su oni isključivo dio duše.

Cinizam je utješan na čudan način jer nam daje jasnu sliku onoga što radimo. "Nema nade, uživaj u čemu možeš." prekida pitanje da li trebamo uopće pokušavati nešto poduzeti. Iako je poruka negativna, sposobnost donošenja suda te prestanka razmatranja tog pitanja je utješna. To je kao kad odlučujemo da li ima ili nema čudovišta ispod kreveta kad smo djeca, u svakom slučaju dijete ide spavati, ili prihvaćajući sigurnu smrt ili vjerujući u samoću. Moć cinizma je u tome da okončava neprestani mentalni dijalog oko toga ima li ili nema nade.

Ako bih mogao dati ijedan dar svojim ljudima, onda bih ih, barem za trenutak, oslobodio ovog prodirućeg cinizma, pokazujući im da, iako situacija može biti jako teška, ipak nije sve izgubljeno, iako to većina ne može vidjeti. Mi smo još uvijek ovdje i još uvijek težimo za boljim stvarima, za nečim što samo duša može izmjeriti. Iako nas je povijest loše tretirala te je unutarnja propast umanjila našu snagu, mi možemo ponovno prihvatiti velike stvari iz prošlosti ako se usmjerimo i djelujemo prema idealu kojeg vidimo. Budućnost je naša ako ju odlučimo prihvatiti i naslijediti. Prvi korak prema tome, međutim, predstavlja napuštanje našeg cinizma.

Our gratitude to "Draugdur" for this translation.