Jedna od stvari koje čine život toliko interesantnim su različite posljedice nastale zbog odabranih izbora u određenoj situaciji. Problem pojedinaca i izbora je uvijek bio vruća tema u svim društvima, posebno: da li pojedinac uopće posjeduje izbor i ako jest, koliko velika sloboda bi trebala biti u odabiranju tih izbora?

Samo to pitanje je nešto s čim se mi kao moderni građani Zapadnog svijeta uvijek moramo suočavati, bilo da se radi u odabiranju žene ili fakulteta. I, za razliku od starih totalitarnih država, mi, čini se, u demokraciji imamo više izbora na raspolaganju te stoga imamo više slobode za otkrivanje više mogućnosti i prilika u životu. Je li to zaista tako?

Možda jedan od prvih izbora koji se mora donijeti u novoj obitelji je da li majka treba ostati kod kuće sa svojom djecom ili ih treba ostaviti u rukama stranaca u vrtiću kako bi se mogla usmjeriti na osobnu karijeru. Rečeno nam je da je ovo nešto što majka može sama odabrati i da je ovo u suprotnosti s tradicionalnim društvom gdje je žena imala unaprijed određeno mjesto u kućanstvu - uglavnom za pripremanje hrane i briga za obitelj, dok je muškarac bio na poslu. Ali ne, moderna žena nije obmanuta kada misli da je ovo zaista mogućnost izbora.

Današnje žene nemaju izbora nego da ostave svoju djecu kod drugoga jer ostajanje kod kuće i odgajanje djece jednostavno puno stoji. A djeca koja odrastaju bez svoje majke pokazuju da imaju veće šanse da postanu nesigurna i mentalno nestabilna. Jedini izbor u ovom smislu je suprotnost od tradicionalne obitelji, a društvo bez stabilnog temelja, tj. zdrave i stabilne obitelji, se ubrzo raspada. U obiteljima gdje je majka mogla ostati kod kuće sa svojom djecom je materijalna situacija veoma teška, jer se za normalnu modernu obitelj smatra da treba posjedovati široki raspon materijalnih stvari, poput TV-a, linije, računala, video rekordera, mobitela te ih je poželjno nadograđivati najnovijom tehnologijom. Ako ovako gledamo na stvari, postaje očito da izbor zapravo ne postoji, osim za one koji su jako bogati.

Feminizam u svojoj osnovi podržava ovu sliku "moderne obitelji" i slavi individualizam koji je danas standardni način mišljenja za većinu ljudi. Feministkinje često govore o "slobodi" moderne žene, ali opet, o kojoj slobodi one zaista govore? Žena je danas sposobna da odabere karijeru pored svoje obitelji, to je očigledno, ali se na kraju čini da ova sloboda odbacuje samu sebe. Budući da žena danas može raditi kao i muškarac u prošlim vremenima, ona postaje običan potrošač, što koristi svima onima koji žele brzo zaraditi na proizvodima. Očito je da je "sloboda" koju današnje žene imaju zapravo loša isprika za njihovo pretvaranje u potrošače baš poput današnjih muškaraca koje će trošiti novac na stvari, baš kao i muškarci. Pitam se da li je ijedna prava feministkinja ikad razmotrila ovu mogućnost. Očito ne, jer bi mi odgovorile s ustaljenim odgovorom: "Barem imamo mogućnost izbora!"

Ali priča sa "slobodom izbora" još nije gotova. Svi smo ih čuli kako satima trabunjaju o onome što pokušavaju prikazati kao "istinom", što nema nikakvog smisla. Govorim o demokratskim raspravama. Tu imamo i lijeve i desne stranke koje raspravljaju o glavnim pitanjima našeg društva poput zaposlenja, zdravstvene skrbi, kulture (novca) i tako dalje. A koliko nam već govore da trebamo biti sretni što imamo ovakve rasprave u našim zemljama - jer bi u suprotnom bili totalitarna i fašistička država gdje nema mogućnosti izbora. Ljudi prihvaćaju ovo kao opće prihvaćenu istinu i tko ih može kriviti? Ali kada stavimo iluzije na stranu i analiziramo što ljudi u crvenim i plavim odijelima zaista govore, ubrzo dolazimo do zaključka da govore o istim osnovnim stvarima.

Svi oni imaju iste ciljeve, samo različite načine za ostvarenje tog cilja. Obje strane zagovaraju humanizam, obje strane žele da se trenutna globalizacija više ili manje nastavi, obje strane žele to divno multikulturalno društvo - ali gdje su stranke s različitim idejama? Ili preciznije, gdje je mogućnost izbora? Postaje očigledno da ljudi koji glasaju za različite stranke 100% uvjereni da je njihova stranka spasitelj zapravo glasaju za različite strane istog novčića. To je ona ista politika zarađivanja novca gdje je globalizam internacionalna trgovina (prodavanje interesa svoje zemlje nije nikakav problem nekome tko može brzo zaraditi na tome), gdje je "multikulturalizam" loša isprika za iskorištavanje imigranata kao jeftinu radnu snagu, gdje humanizam osigurava da se nitko ne osjeća loše zbog svog neurotičnog stila života - gdje nitko ne može prouzročiti nekakvu promjenu u već propadajućem sustavu. Opet se pitam, gdje je ta dobra stara "mogućnost izbora" o kojoj govorite?

Ono što vjerojatno smeta mnogim ljudima je kako ove debate, koje traju i traju, ne mijenjaju ništa. Vidite kako se njihove usne pokreću i kako su im oči usmjerene na vaš novčanik, ali gdje dolaze ta obećanja o boljem i zdravijem društvu? Ove beskrajne rasprave o istim temama zbunjuju i moraliziraju ljude kako bi mislili da se nešto postiže dok u stvarnosti sve stvari, više ili manje, ostaju iste. Svake disidentske ideje su naravno ušutkane jer su one "nacističke", "fašističke" ili "rasističke". A zar ovo nije više ili manje dokaz o kakvoj "slobodi izbora" govorimo, gdje se određene ideje i mišljenja zabranjuju od strane društva?

Problem u ovome je da većina ljudi jednostavno slijedi jedne druge. Imate većinu nacije koja slijedi neku vrstu vodstva i kada oni imaju kontrolu o tome koje ideje su dobre ili loše, lako vas je zavarati frazama poput "sloboda izbora". Mnogi ljudi često kažu: "Ali meni je dozvoljeno misliti onako kako mislim, što možda ne bih mogao u fašističkoj državi. Bog blagoslovio demokraciju." I zaista, Bog blagoslovio demokraciju jer bolji primjer samozavaravajućeg paradoksa ćete teško naći. Naravno da vam je dozvoljeno da mislite onako kako mislite - jer mislite što i većina! Kada se nečije ideje poklope s idejama mase, on će misliti da imaju slobodu mišljenja, dok u stvarnosti oni samo misle "ispravno". Pokušajte dodati nekoliko ideja od Adolfa Hitlera i odmah postajete mahniti Nacist koji pokušava utjecati na čiste i nevine umove demokrata. Odjednom je sloboda izbora izgubila svoje značenje.

Na ovaj način iluzija traje, tako da se neprestano podsjeća ljude na to koliko su sretni što su se rodili u naciji slobodnih izbora, dok u isto vrijeme država regulira i ograničava te izbore kako ne biste izabrali "pogrešan". Zamislite da stavim tri loptice obojene različitim bojama ispred vas. Što ako jednu sakrijem i pokažem vam ostale dvije? Osoba koja odabire loptice će naravno misliti da ima slobodu izbora, i zaista to ima, ali je u isto vrijeme nesvjesna loptice koja nestaje u mojem džepu. Na ovaj način demokracija danas obmanjuje ljude: tako da skriva neugodne ideje dok u isto vrijeme zastupa one "razumne". Nekome će se učiniti čudnim da istini treba toliko razmatranja, toliko zakona koji ju trebaju potvrđivati i osiguravati, umjesto da ona govori sama za sebe. Sada već znate da bi većina ljudi bila sposobna shvatiti koju vrstu društva žele, a očito je to tako kada im se prikaže samo jedna strana priče.

Ali ova vrsta iluzornog mišljenja nije nešto novo: ona postoji jako dugo. Nešto što odmah pada na pamet je neprestani sukob između žido - kršćanskih religija. Ovdje imamo tri religije koje tvrde da je njihova verzija Isusa i Boga ona ispravna, dok su u stvari robovi istog Boga, istog morala iste materijalne praznine. I koliko je lako ne zbuniti se kada vam Musliman kaže: "Alah je svačiji bog.", i gdje Židov kaže: "Mi smo Božji odabrani ljudi.", a Kršćani kažu...pa Kršćani su previše liberalni da bi bilo što rekli, stoga će biti sretni s nekim nedjeljnim propovijedanjem u crkvi. Zanimljiva je stvar kako se ove grupe osjećaju sigurnima da misle suprotno ili da su čak u sukobu, dok u stvari zastupaju iste osnovne ideje: humanizam umjesto idealizma, apsolutno retoričko mišljenje umjesto relativnih subjektivnih istina, moral robova umjesto junaštva... i tako dalje. U ovom smislu se možete poput Kršćana ili poput današnjih ljudi premještati između liberalnih i konzervativnih stranaka ili se sutra prebaciti na Judaizam jer ćete se vjerojatno rukovati s istim Bogom.

Kada razmislite o ovome, vjerojatno ćete doći do zaključka da se većina modernog društva skriva iza "slobode izbora" iako je stvarnih izbora veoma malo, ako ih uopće i ima. Postaje očigledno da su sva društva više ili manje netolerantna, ograničavajuća i ono što odvaja jedne od drugih je ono što toleriraju i ono što ne toleriraju. Moderni svijet opravdava uništenje Majke Prirode dok lije suze nad 6 milijuna Židova koji su prije 50 godina ubijeni plinom. Tko će proliti zadnju suzu kada "društvo izbora" uzrokuje propast Zemlje?

Ovome piscu postaje očito da se rasprava o slobodi izbora zapravo svodi na jednu rečenicu: kvantiteta umjesto kvalitete. Ne zanima me mogućnost velikog broja sloboda, nego umjesto toga vrednujem što su te vrijednosti. Možete ispasti devijantni homoseksualac, uplakani Židov, opsjednuti potrošač, komunist ili slavna pop zvijezda - ali na kraju, da li je to zaista ono što nam je važno? Da li budućnost ima koristi od tih sloboda kako bi se stvorilo zdravije i dugotrajnije društvo? Mislim da nema. Radije bih odabrao jednu slobodu kako bi živio u skladu s prirodom nego milijun drugih sloboda koje bi ju uništile. U ovom smislu ja kažem ne "slobodi izbora" i da stvarnim mogućnostima u životu.

Siguran sam da bi me i najradikalnija feministkinja i demokrat podržali u tome!

March 10, 2006

Our gratitude to Draugdur for this translation.