Home Jezik ljepote

Stvarnost, onako kako mi na nju gledamo, je suštinski sustav koji se sastoji od ideja. Pomoću naših ljudskih sposobnosti mi opažamo te ideje samo kao dijelove većeg dizajna stvarnosti kao cjeline; od organskih uzoraka grana stabla pa sve do najmanjeg niza DNA te pohranjujemo informacije koje nas čine onim što jesmo. Te ideje, organizirane u njihov odgovarajući uzorak, se manifestiraju u tjelesnom obliku. Stolica, na primjer, je ujedno i tjelesni objekt i nešto što je napravljeno na osnovi apstraktnog dizajna kako bi podnosilo težinu. Mi ju lako možemo uništiti, ali smo isto tako i sposobni iznova napraviti novu stolicu, ako imamo pristup originalnom dizajnu ili konstrukciji.

Ako posvetimo neko vrijeme za proučavanje ovih različitih konstrukcija, počevši od vrlo jednostavnih objekata poput stolova, stolica i kreveta, otkrit ćemo da postoje veći, opći dizajni prema kojima ovi objekti uvelike ovise kako bi mogli funkcionirati, i manji, kompleksniji dizajni koji ili nadopunjavaju osnovnu funkcionalnost, ili pružaju estetsku osobnost objektima. Zamislite, na primjer, pravokutni stol: ako ga želimo stabilnog, trebaju nam četiri noge i ploča na vrhu. Ako, međutim, učinimo stol okruglim, možemo zapravo smanjiti broj nogu na tri i još uvijek očuvati osnovnu stabilnost. Ovo možemo primijeniti - noge i ploču na vrhu - za opći dizajn, jer se može primijeniti na bilo koji stol koji zamislimo.

Kada pronađemo cjelokupni funkcionalni dizajn, možemo pojačati svoju umjetnost i zaigranost kako bismo oblikovali stol u skladu s estetikom i osobnim ukusom. Netko može izrezbariti noge baroknim stilom, stvarajući prekrasne uzorke, ili raspoloviti ploču, dodati dvije metalne vrpce ispod svakog kraja stola čime bi omogućili proširenjePriroda je puna suštinskih, prekrasnih uzoraka. stola po potrebi tako da koristimo dodatnu središnju ploču čije vrpce odgovaraju dvama krajevima stola. Opći dizajn je još uvijek očuvan, ali ono što je interesantno ovdje jest da dokle god koristimo osnovnu funkcionalnost, u stanju smo mijenjati manje uzorke dizajna kao cjeline.

Proučavanje dizajna i struktura se zove strukturalizam, koji zastupa da neovisne ideje ne ostvaruju nikakvo objektivno, suštinsko značenje osim ako se ne postave unutar većeg strukturalnog okvira. Ovo je zbog same prirode ideja; njihovo značenje nije apsolutno, nego se mijenja ovisno o kontekstu. Uzmite jezik kao primjer. Riječi kao "idiot", "rasizam" ili "anus" provociraju različite reakcije od ljudi, ali se njihovo značenje ne može utvrditi osim ako ne znamo u kojoj se rečenici ili rečenicama oni pojavljuju. Te rečenice, zauzvrat, ovise mnogo o razgovoru, koji opet ovisi o društvenom okruženju, i tako dalje. Za ovo se može reći da je granajući ili razilazeći sustav iza stvarnosti: ispred nas imamo određen broj tipki na glasoviru, ali zahvaljujući beskonačnim količinama matematičkih kombinacija smo u stanju svirati sve od "Für Elise" do "Moonlight Sonata."

Nasuprot materijalistima, koji se smatraju slijepima prema tjelesnom obliku objekta, strukturalisti proučavaju aktualni dizajn tog istog objekta te bilježe sve strukturalne uzorke dizajna koji se ponavljaju. Kada neovisne ideje i uzorci dobivaju na značenju samo kada su smješteni u veći kontekst, to znači da postaju slobodne varijable kroz koje smo sposobni ponovno sastaviti i stvoriti neograničen broj novih dizajna, koji se još uvijek oslanjaju na opću funkcionalnost.

Naše moderno društvo djeluje nasuprot ovoj filozofiji. Zbog toga što se ljudi danas zarobljavaju u apsolutne koncepte onoga što je lijepo i funkcionalno, naše zgrade su jednolične, naša glazba stereotipna, naša književnost je turobna i ogorčena i naš pristup životu je poput osobe koja je odustala. Obmana našeg vremena je nesposobnost gledanja na koncepte kao na varijable. Mi shvaćamo da je smrt stvarna, ali nismo dovoljno hrabri da se suočimo s tom činjenicom, stoga izmišljamo nerealistične ideje poput humanizma, koji tvrdi da su svi individualni životi važni i jednako vrijedni. Šest bilijuna života je uzeto izvan konteksta. Humanizam ne definira zašto bi svi životi trebali biti jednaki, ili zašto su izvan kritike; na ljudski život se gleda kao na apsolutni fenomen, što znači da su sve ideje ili odluke koje će povrijediti, uvrijediti ili prekinuti jedan ili nekoliko ljudskih života automatski zle/pogrešne.

Kroz ovu kružnu argumentaciju se moderni pojedinac zarobljava u vrlo opće, ali statične koncepte onoga što smo sposobni misliti ili raditi i onoga što ne bismo trebali misliti ili raditi. U stvarnosti su samo neke stvari apsolutne.Christopher Alexander vjeruje da istina i ljepota nisu statični apsolutizmi, nego jezik kroz koji bilo koja ideja ili koncept mogu biti izraženi. Čovjek koji je ovo otkrio je Christoper Alexander. On je stvorio filozofiju koja se naziva "jezik uzorka", koja u osnovi objedinjuje ono na čemu se strukturalizam temelji: istina i ljepota nisu statični apsolutizmi, nego jezik kroz kojeg se bilo koja ideja ili koncept može izraziti:

Struktura života koju sam opisao u zgradama--struktura za koju vjerujem da je objektivna--je duboko i zamršeno povezana s ljudskom osobom kao i sa najdubljom prirodom ljudskih osjećaja. U ovoj četvrtoj knjizi ću se približiti ovoj temi unutarnjeg osjećaja u zgradi gdje postoji neka vrsta osobne čvrstoće--izvor ili tlo, nešto gotovo okultno--u kojem nalazimo da se krajnja pitanja arhitekture i umjetnosti tiču neke povezanosti neizračunljive dubine, između napravljenoga rada (zgrada, slika, ornament, ulica) i unutarnjeg "Ja" kojeg svatko od nas iskusi.

Ono što nazivam "Ja" je taj unutarnji element u umjetničkom djelu, koje neku osobu čini povezanom s tim djelom. To se može dogoditi na listu, slici, u kući, u valu, čak i u zrncu pijeska, ili u ornamentu. To nije ego. To nisam ja. To uopće nije pojedinac, koji ima veze sa mnom ili s vama. Ono je skromno i ogromno: ta zajednička stvar koju svatko do nas ima u sebi. To je duh koji oživljava svaki živući centar.

Ja vjerujem da je krajnji trud svake ozbiljne umjetnosti stvaranje nečega što se povezuje s ovim "Ja" u osobi. Ovo "Ja", koje inače nije dostupno, je uzdignuto, prisiljeno da dođe do svjetlosti, do svjetlosti dana pomoću umjetničkog djela.

Moja hipoteza je slijedeća: Sva vrijednost ovisi o strukturi u kojoj svako središte, život svakog središta, se približava ovom jednostavnom, zaboravljenom, zapamćenom ili nezapamćenom "Ja". Da je u živućem radu svako živuće središte je povezano s ovim "Ja."

-Ulomak iz Četvrte knjige Priroda poretka

Proučavajući opće dizajne u prirodi Alexander traži uzorke koji se mogu upotrijebiti u arhitekturi, ne samo kao estetika, nego kao temelj kućama, mjestima za prozore, načinu strukturiranju vrta, i tako dalje. "Osobna" priroda ovog rada je pronaći dizajne koji zadovoljavaju ljudsku prirodu i povezuju je s velikim svijetom. Pomoću filozofije jezika uzorka mi otkrivamo nove načine opskrbljivanja i organiziranja naših domova i života tako da prilagodimo naše ideje kontekstu pred nama. Iz egzistencijalističkog pogleda na svijet, ovo ima savršenog smisla: mi živimo unutar određenih ograničenosti izvan naše pojedinačne kontrole, poput genetičkog oblikovanja, društvenog/kulturnog odgoja, ili činjenice da ćemo svi jednoga dana umrijeti, ali unutar tih ograničenja nalazimo gotovo neograničene mogućnosti koje su pred nama. Ako volimo život, mi otključavamo vrata tim mogućnostima, umjesto da se krijemo iza apsolutističkih principa kao što činimo u modernom vremenu.

Filozofija jezika uzorka je nihilizam. Poput strukturalizma, on tvrdi da ne postoje objektivne istine u stvarnosti, nego da je istina subjektivna procjena fenomena, kojemu smo dodijelili određenu vrijednost ili značenje. Ali pošto vrijednosti i značenja nisu objektivni, to ne znači automatski da su "nestvarni" ili da ne služe stvarnoj funkciji. Poput svih apstrakcija, neke su realistične, a neke nisu. Nihilizam je alat pomoću kojeg testiramo vrijednosti prema stvarnosti.Jezik uzorka je jezik samog života. Ovo je ista ideja koju je Nietzsche imao na umu kada je govorio o svom "filozofskom čekiću;" mi trebamo zdrobiti sve vrijednosti dok ne ostanu samo one realistične.

Ali najviše od svega, jezik uzorka je jezik života, jer razumije vezu između našeg subjektivnog uma i fizičkog sustava unutar kojeg djeluje. Proučavajući beskrajne varijacije različitih koncepata i ideja, stavljene u opći kontekst koji ih podržava, mi konstruiramo ljepotu s našim umjetničkim osjetilima. Ponekad je ovu ljepotu teško definirati u praktičnim terminima; ponekad je tako očigledna da malo tko može poreći njenu prisutnost. Prelijepe simfonije i prelijepa arhitektura je izgrađena oko određenih strukturalnih koncepata koji zadovoljavaju našu ljudsku prirodu. Zato bismo trebali biti vječno zahvalni onima koji su sposobni skladati takve strukture i komunicirati vrijedonosno značenje kroz njih, jer oni slave strast bivstva čovjeka, u isto vrijeme znajući da smo svi samo dio nečega mnogo većeg, koje nadilazi naše vlastito ništavno postojanje na zemlji.

June 17, 2007

Our gratitude to "Draugdur" for this translation.


Slashdot This! Bookmark on Windows Live! Bookmark on Newsvine! Bookmark on Reddit! Bookmark on Magnolia! Bookmark on Facebook!

Copyright © 1988-2010 mock Him productions